Život s prirodom u Vukovom konaku

Dok mnogi Bosanci i Hercegovci bolju sreću traže negdje drugdje, postoje i oni koji nastoje dokazati da i u Bosni i Hercegovini život može biti lijep.

Užurbani gradski život u Helsinkiju Finkinja Nepu zamijenila je mirom i tišinom borove šume u blizini Vučje Luke, sela udaljenog nekih 18 kilometara istočno od Sarajeva. Zajedno sa suprugom Jasminom Šahinpašićem vodi mali rustikalni pansion „Vukov konak”.

Planinska drvena kuća pripadala je Jasminovoj majci i u njoj je vodila restoran sve do svoje smrti 2013. godine. „Nakon toga, odlučili smo doći ovdje da vidimo šta da radimo s kućom, životinjama, poslom. Nije nam trebalo mnogo da odlučimo da se vratimo i nastavimo voditi restoran, ali na nešto drgačiji način”, kaže Jasmin.

Restoran je nastavio sa radom, ali je u ponudu dodano i nekoliko soba u kojima putnici namjernici – planinari i ljubitelji prirode – mogu prenoćiti. U neposrednoj blizini glavnog objekta nalazi se i prava finska sauna. U maloj šumskoj zajednici obitavaju i tri koze, dva psa, dvije mačke, magarac.

Ljepota slobode

Ono što je Nepu privuklo da nakon života u Helsinkiju i Ljubljani, sa suprugom i dvije kćerkice dođe u Vučju Luku, u Bosnu i Hercegovinu, je, kako kaže, osjećaj slobode.

„Ljudi su dobri, hrana odlična, zemlja prelijepa… Za mene je najbitnije da se nigdje nisam osjećala ovako slobodnom kao ovdje”, kaže Nepu.

Svijet filma, teatra i plesa u kojem su radili, Nepu i Jasmin zamijenili su tišinom i gotovo gorštačkim životom u bosanskim brdima. Sami cijepaju drva, preko sezone uzgajaju nešto povrća, beru šumsko jestivo bilje i skupljaju začine. Pitku vodu donose sa izvora udaljenog nekih 500 metara od planinskog imanja.

No, sami bi, kažu, teško uspjeli obaviti sve te zadatke, brinuti se o djeci i voditi pansion. Dosjetili su se kako osigurati ispomoć u Vukovom konaku, a ujedno proširiti krug prijatelja i promovisati ljepote BiH i zdravog  života. Preko društvenih mreža su za volontiranje u pansionu ponudili stan i hranu, a od zainteresiranih volontera se očekuje da u ‘Vukovom konaku kod Šahinpašića’ ostanu bar dva mjeseca. Ovakav sistem volontiranja u svijetu je poznata stvar, ali u Bosni i Hercegovini pomalo neobična i ne baš česta.

 

Utočište od gradske vreve

Lotta, pak, kaže da je u Vukovom konaku pronašla utočište od gradskog, hektičnog života, od užurbanosti i Interneta.

„Prije nego što sam došla, imala sam užurban život, fokusiran na neke ciljeve. Onda sam počela osjećati kao da u tome nema nekog smisla. Htjela sam si dati vremena da se odmorim, da razmislim šta i kako dalje”, pojašnjava Lotta.

Studirala je dizajn odjeće i umjetnost, ali je počela gubiti inspiraciju. Jednostavan život u Vukovom konaku i priroda oko njega, kaže, pomogli su joj da ponovo dobije inspiraciju u ljepoti jednostavnosti i tradicije.

„Na neki način, za mene je ovo bilo terapijsko iskustvo. Svakako bih preporučila prijateljima da dođu u BiH, da dođu u Vukov konak”, zaključuje Lotta.

I Novozelanđanka Ash je u Vukov konak došla kako bi se ‘očistila’ od stega gradskog života i, u duhu svog naroda, ponovo se spojila s prirodom. Mlada psihologinja kaže da također želi iskusiti različite kulture i tradicije.

„Ovdje se nudi sve što volim. Cijenim jednostavne stvari ovdje, razgovor s ljudima u Vukovom konaku, ovu prelijepu prirodu”, kaže Ash.

Zaboravljene ljepote BiH

Čudno je, ali i lijepo da stranci prepoznaju ono što Bosanci i Hercegovci, zbog svih problema u zemlji, često previde – ljepotu Bosne i Hercegovine, njena prirodna bogatstva, tradiciju i kulturu. Nepu kaže da je nervira kada je pitaju da uporedi rodnu Finsku i BiH – jednu od društveno najuređenijih zemalja na svijetu i jednu od najzaostalijih zemalja u Europi, statistički gledano.

Nepu i Jasmin sa volonterima do sada imaju pozitivna iskustva, a u Vukovom konaku trenutno rade Amerikanac Jon, Finkinja Lotta i Ash koja je nedavno stigla sa dalekog Novog Zelanda. Kažu da se osjećaju kao kod svoje kuće, a i poslove dijele i dogovaraju se baš kao jedna porodica. Lotta i Jon pojašnjavaju da obaveze nisu preteške. „Ko prvi ustane, taj naloži vatru, nahrani koze i mačke, donese pitku vodu s izvora”, kaže Jon za Deutsche Welle. Dvadesetpetogodišnjak iz New Jerseya kaže da voli putovati, te da se zbog aktuelnih političkih dešavanja u Sjedinjenim Američkim Državama svakako planirao ponovo otisnuti na put.

„Tražio sam, više-manje, upravo ovakvo mjesto gdje se može uživati u zimi. Volim snijeg, volim zimu. Razmišljao sam da li možda ići u Hrvatsku ili Makedoniju, a onda se ovaj oglas za volontiranje ukazao kao odlična prilika”, kaže Jon i dodaje da mu prija ovakav, volonterski način rada i „gotovo porodično okruženje, a ne neki ozbiljan odnos poslodavac – radnik”. Razgovor prekida jer je neko od gostiju naručio kafu – pravu, bosansku, a mladi Amerikanac je spretno kuha i poslužuje.

Kvalitet Vukovog konaka prepoznat je i njegovim uvrštavanjem na planinsku rutu Via Dinarica, platformu koja promoviše razvoj planinskog turizma Zapadnog Balkana, a koja je uvrštena među najbolje svjetske destinacije prestižnog National Geographic Traveler-a za 2017. godinu. Ponuda Vukovog konaka, kako kažu Nepu i Jasmin, proširiće se. Planiraju, naime, organizovati različite kreativne radionice, a često primaju i ponude pozorišnih grupa koje bi rado baš u miru njihovog pansiona uvježbavali uloge.

Pripremajući se da djecu izvede vani, na igru i sunčanje na snijegu, Nepu ponavlja kako je BiH prelijepa zemlja.

„Mi imamo goste koji dolaze sa svih strana. Prije neki dan smo imali goste iz Sarajeva. Rekli su nam da smo najpametniji, jer živimo izvan grada, bez smoga”, kaže Nepu i zaključuje: „Čak ni ružno vrijeme ovdje nije tako ružno.”

Izvor: Deutsche Welle

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *