Zakoračite u avanturistički svijet Jelene Vuković

Jelena Vuković, autorka sajta Ginger in Montenegro, svoj avanturistički duh ispunjava na različitim mjestima i među različitim ljudima širom svijeta, a sve to pretače u emotivne stihove i živopisne fotografije, koje često objavljuje na svom blogu. U stihovima je ona takva kakva zaista jeste, nekada sretna ili melanholična, ali uvijek spremna za nove izazove, koji joj nude neprocjenjiva iskustva i priliku da svaki put iznova upozna jednu novu sebe. Jelena ne zapisuje svoje stihove sjedeći za stolom i tražeći inspiraciju, ona, u stvari, svaku emociju koja je iznutra zagolica istražujući neki novi svijet, riječima prenese na papir, odnosno u malu sveščicu koja je uvijek sa njom i u njenom džepu.

Ipak, iako iskusan putnik, Jelena, baš kao i mnogi od nas, često zaboravlja kada je njen ranac dovoljno pun. Planova je u budućnosti mnogo, mnogo je ulica i još više koraka koje njima treba načiniti, pa će u skorije vrijeme imati čast sa njom da putuju samo sitnice koje mnogo znače.

U ovom intervjuu Jelena otkriva kako živi svoja putovanja, šta je čini sretnom i bez čega ne može. Pored toga, pronaći ćete i savjete kako da organizujete kvalitetno putovanje i na šta da obratite pažnju.

Kuda vode tvoji putevi? Da li voliš da planiraš ili puštaš životu da te iznenadi?

– Svi moji putevi su vodili do same sebe. A put do same sebe je ona vrsta putovanja koja će trajati do kraja mog vremena, koliko god dugo ono bude bilo. Putovanja su za mene spiritualno iskustvo.  Volim lijepa iznenadjenja i nikada ne pravim detaljne planove. Dopuštam svijetu da me iznenadi, i za sada to radi bolje od bilo koga i bilo čega.

Tvorac si emotivno snažnih i iskrenih stihova, koji opisuju tvoj unutrašnji svijet. Šta u tebi rasplamsava poetične misli? Šta je tvoja najveća inspiracija?

– Poezija je za mene najprirodniji način na koji iskazujem svoje misli i osjećaje. Nisam neko kome je potrebna odredjena vrsta inspiracije i satisfakcije kako bih se izrazila u stihu. Stih sam ja kada sam svoja, srećna ili melanholicna. Svaki drugi izraz zahtjeva inspiraciju, ali poezija je nesto na šta ne utičem. Stvari koje sam napisala, a koje smatram dobrima su nastale u hodu. Nikada nisam sjela da ih napišem. One su bila potreba. I dešavaju se samo onda kada imam potrebu za njima. Ja nisam pjesnik zanatlija, iako bih voljela da mogu pisati i inspirisati se uvijek i na bilo kom mjesu.

Svojim fotografijama predstavila si Crnu Goru kao uzbudljivo mjesto za sve avanturiste. Postoji li nešto što u sebi krije ona, a nemaju druge zemlje?

– Svaka zemlja ima nesto što nema ni jedna druga, pa tako i Crna Gora. Ona je fascinantan spoj divlje ljepote na nevjerovatno maloj površini i to je nešto što je izdvaja u moru drugih zemalja sa jednako lijepom prirodom.

,,Bilo je nezaboravno!“ – koje iskustvo sa putovanja ti prvo pada na pamet, a sa kojim bi povezala ovu izjavu?

– Nezaboravni su bili svi putevi kojima sam ubrizgavala životnu energiju u svoje biće. Na putovanjima sam saznala ko sam ja kada sam sama na drugom kraju svijeta i uspjela da budem osoba koju sam tražila u drugim ljudima. Ona su mi pomogla da na jedan potpuno nov način posmatram i volim sebe, i to je ono na čemu sam im najviše zahvalna. Do sada su najveći utisak na mene ostavili životi koje sam živjela u Maroku i u Portugalu.

Da li postoji mjesto na kojem bi zauvijek spustila sidro?

– Ako spustiti sidro znači zauvijek živjeti na jednom mjestu, onda ne, nikako. Ako je u pitanju mjesto na kom bih svila svoje malo gnijezdo koje može da čeka dok sam na putu, onda Kotor to jeste sada. Stvaram svoj mali biznis u sferi turizma na Durmitoru, za koji imam velike planove, tako da mogu da zamislim sebe kako kroz par godina provodim nekoliko mjeseci godišnje tamo, ali samo ako drugi dio godine jesam na svim drugim mjestima koja ovaj svijet nudi.

Šta nikada nećeš zaboraviti da staviš u svoj kofer?

– Moj kofer je moj plavi ranac od 35 litara u kom se nalaze sve osnovne stvari koje su mi potrebne i par stvari koje ni jedan iskusan putnik ne bi nosio sa sobom. Volim da nosim ono što smatram da je adekvatno za mjesto na koje idem. Na poslednje putovanje sam nosila dugačku plavu haljinu jer mi liči na Lisabon, iako je zauzimala petinu ranca. Moraću da prestanem sa tim i da se naviknem na minimalizam jer ukoro neću putovani na mjesec dana. Takodje, uvijek nosim knjigu ili dvije, a vratim se sa bar još jednom, iako još nikada nisam pročitala knjigu na putu. Jedino čega se neću odreći je mali rokovnik, jer je to jedini sigurni način da u svim uslovima mogu zapisati stih.

Koji je tvoj savjet za kvalitetno putovanje koji bi dala svim putoholičarima?

– Rizikovati i biti otvoren. Ostaviti sve stege tamo gdje su i nastale i otvoriti se svijetu i dopustiti mu da vam dokaže da je ipak jedno lijepo mjesto. Biti putnik, a ne turista. Saživjeti se sa okolinom. When in Rome, do as the Romans do.

Koja iskustva bi voljela imati u koferu na kraju 2017. godine?

– Krajem ove godine biću na polovini puta koji planiram od septembra. Dok ne udjem u sledeću godinu, trebalo bi da sam završila roman u Lisabonu, prošla Južnu Ameriku i da sam na putu ka Aziji.  Jako se radujem ovoj godini, već mi je donijela neke velike uspjehe i lekcije i napokon sam spremna da sve ovo što radim sada podignem na viši nivo.  

Autor: Ružica Ostojić – pustolovi.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *