Uspon na Teide

Jedan od razloga zašto smo Marina i ja naš proljetni odmor odlučili provesti na Kanarima je Teide—najviši vrh Španjolske i najveći vulkan u Europi. I zaista, odmor smo organizirali oko samog uspona, podijelivši vrijeme na prije i poslije Teidea. U danima prije uspona pogled nam je često bježao prema vulkanu koji dominira središnjicom otoka, istovremeno u iščekivanju i strahopoštovanju—niti jedno od nas nema previše planinarskog iskustva jer se Sljeme sa svojih 1.033 metra ne čini kao dobra priprema za 3.718 metara Teidea.

Noć prije uspona radimo sendviče, pripremamo opremu i skupljamo kovanice koje ćemo koristiti u prenoćištu u kojem ćemo prespavati. Ako se želi doći na sam vrh vulkana, dvodnevni uspon je nužan: na vrh se jedino može ili s posebnom dozvolom ili do devet sati ujutro. Sljedeće jutro autobus nas vozi iz Los Christianosa do Montane Blance na otprilike 2.300 metara nadmorske visine. Započinjemo našu laganu šetnju lijepim i širokim makadamom.

I da čovjek ne zna, ubrzo bi shvatio da je Teide vulkan. Zemlja ima karakterističnu crno-crvenu boju i grubu teksturu, sve je obrubljeno slojevitim godovima kratera, a razlike u reljefu dolaze kao posljedica vulkanske aktivnosti. Zadnja erupcija, koja je dala svoj doprinos osvježivanju krajobraza, bila je 1909. godine. Ubrzo dolazimo do  takozvanih “Teide jaja”—skamenjenih komada lave koji su se spuštali niz padinu kao snježne kugle. Na Teideu, osim skromnog grmlja, smiješnih guštera i pokojeg žohara, nema previše života. Pogledi koje omogućuje nadmorska visina u kombinaciji s pustoši samo naglašavaju prostranstvo i daleku liniju horizonta.

Makadam se uskoro pretvara u strmu, zavojitu stazu s koje pucaju predivni pogledi na Puerto de la Cruz te na obližnju Gran Canariu. Nakon nekoliko znojnih sati stižemo do praznog prenoćišta: odmaramo, lagano spavamo i slikamo. U kasno poslijepodne prenoćište se puni tako da nema više nijednog slobodnog mjesta—mladi britanski par koji je došao bez rezervacije ima sreće pa se oslobađa jedan krevet—dvoranom gdje su dosad tiho spavali umorni namjernici sada odzvanjaju razni jezici.

Kako sunce zalazi Teide pokazuje kako ga kombinacija nadmorske visine, čistog zraka i odsustva svjetlosnog onečišćenja čini jednim od najboljih mjesta za promatranje zvijezda: od 88 zvjezdanih konstelacija s Teidea se može vidjeti njih 83. Kako se mrak sve više navlači, beskrajne zvijezde postaju sve sjajnije. Dok nebesa tinjaju nad planinom, gledamo Mliječnu stazu golim okom i pokušavamo slikati taj bezdan koji nam se otvorio nad glavom. Ne spavamo baš dobro, uski kreveti i prepune sobe samo naglašavaju kontrast s nepreglednim prostranstvom dalekih horizonta i zvjezdanoga neba. Možda smo trebali ostati spavati vani.

Iz polusna se budimo oko četiri ujutro, s blagom glavoboljom koju pripisujemo tankom zraku te krećemo prema petstotinjak metara udaljenom vrhu. Svi gosti prenoćišta, njih 40-ak, imaju isti plan, pa nam mračni uspon do vrha nije samotan. Nakon manje od dva sata dolazimo na stožasti, sumporno-zeleni vrh Teidea i gledamo kako se sunce polagano diže iz oceana, šarajući mrak rozo-narančastim bojama.

Silazak s Teidea prema Montani Blanci antiklimaktičan je jer smo ispunili svoj cilj, što povratak čini napornim i dugim pa se čudimo kako smo se uopće uspjeli popeti gore. Umorni i dehidrirani stižemo do podnožja planine, gdje u vrućini čekamo autobus koji će nas vratiti u apartman. Danas, gotovo četiri mjeseca nakon uspona, vrijeme je iz sjećanja izbacilo znoj, napor i tanki zrak te se usmjerilo na široke poglede, zvjezdano nebo i izlazak sunca što je Teide plastično pretvorilo u jednu od najljepših zajedničkih uspomena.

teide18

teide17

teide3

teide7

teide15

teide4

teide14

teide1

teide13

teide8

teide5

teide12

teide10

teide2

Autor: Ivan Žilić – mikroavantura.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *