Uspon na Klek (FOTO)

U subotu sam napunio 30 godina. Koliko god tvrdio da je to rođendan kao i svaki drugi, ulazak u četvrto desetljeće valjda je zadnji univerzalni prag ulaska u svijet odraslih. Iako je prijelaz simboličan, mislim da nas okolina, a ponekad i mi sami, počne poimati drugačije. Nakon 30-e nitko nas više ne gleda kao potencijal, u nama ne vide sve što možemo biti, vide samo ono što jesmo. Nema više iluzija, nema više nade i očekivanja, ostaje samo naš vlastiti karakter, sa svime dobrim i lošim. Umjesto svijetle budućnosti postajemo samo siva sadašnjost.

Vrijeme—to pravocrtno, uporno i neumorno đubre—teče jednako brzo bez obzira što radili, valjda zato i prolazi tako brzo. Pa zašto ga onda ne bi proveli radeći nešto zanimljivo? S tim razmišljanjem i spoznajom da na 30-i rođendan imam određenu polugu nad ljudima pa ih možda mogu natjerati na stvari na koje inače ne bi pristali, zamislio sam drugačiju proslavu okrugle obljetnice.

Dvanaestorici prijatelja poslao sam mail da u 7:30 ujutro dođu na željeznički kolodvor, da se odjenu toplo i spreme na izlet u nepoznato. Nisam isplanirao gdje ćemo ići, mislio sam da smo dovoljno sadržajni da si sami putem stvorimo zabavu. Troje ljudi je došlo. S obzirom na to da dosta ljudi ne živi u Zagrebu te da neki imaju djecu, dolazak Prebega, Rafe i Vedrana čak je i dobar odaziv. Ili se tako ja tješim.

Iako sam mislio da ćemo završiti na Sljemenu, čak sam se i pomirio s time, Prebeg je, nasreću, inzistirao da odemo negdje vlakom. Nakon obilnog doručka, opskrbljeni grickalicama, pelinom i jabukovačom, sjedili smo u vlaku za Ogulin. Noć prije većinu je Hrvatske zamela snježna oluja pa se u trošnom vlaku sporo krećemo kroz bijeli krajolik. Vrijeme brzo prolazi uz panorame Medvednice i Žumberka, uz zaleđenu Mrežnicu te grudanje u Zvečaju. Stari vlak, lijepi dan i malo pelina i od najvećeg će cinika napraviti razigranog izviđača.

Nakon dva sata smo u Ogulinu nad kojim dominira predivni Klek. Dan je bistar i ugodan pa nas visoka stijena na vrhu zove k sebi—nakon ponovne opskrbe gotovo automatski krećemo k njemu. Nakon kratke šetnje prelazimo Dobru i odvajamo se na planinarsku stazu gdje se sporo krećemo tražeći mjesto gdje bi mogli stati, odahnuti, napraviti kavu i kuhanu jabukovaču.

Ubrzo stižemo do kućice za koju mislimo da je lovački dom—u blizini je hranilica za životinje i roštilj—pa stajemo misleći da možemo ondje mirno provesti koji sat. Rafo se odmah skida bos dok mi ostali pokušavamo zapaliti vatru, prvo na plameniku (“Šta plin i kuhalo moraju pasati?”), a zatim i na divlje (“Nitko nikad nije uspio zapaliti vatru s tim magnezijem iz SportsDirecta!”). Taman usred spoznaje vlastite nesposobnosti, do kuće dolaze dvojica muškaraca—polako hodaju prema nama u tišini, puštajući nas da propitujemo nismo li možda na privatnom posjedu. Kuća ipak nije lovački dom nego privatna vikendica.

Neugodnu prvu minutu prekidaju Igor i Mario pozivom na rakiju. Njihovo nas gostoprimstvo opusti pa ubrzo nakon rakije slijede kobasice i gemišti. Poslijepodne proleti u ugodnom druženju s našim neočekivanim domaćinima—na izletu u nepoznato uvijek možete računati na dobronamjernost ljudi. Polako nas hvata mrak pa se spuštamo natrag, odlazimo na mesnu platu i piće u Ogulin.

Ubrzo smo ponovno u vlaku, ovoga puta za Zagreb. Sabiremo dojmove, trijeznimo se i smijemo sami sebi. Vrijeme, kao i uvijek, brzo prođe. No za razliku od većine trenutaka, ovaj ću, zbog predivnih krajolika, dobrog društva i domaće rakije, dugo pamtiti. Pa zato sam sebi kažem, stvarno mi je sretan 30-i rođendan.

Autor: Ivan Žilić – mikroavantura.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *