Srđan Šajinović: Putovanja sama po sebi imaju samo prednosti

Srđan Šajinović, autor je sajta East to the Sun, programer, putopisac  i jedan  sasvim običan momak iz Banjaluke koji u slobodno vrijeme obožava da putuje i uživa u malim stvarima koje čine život. Do sada je obišao više od 25 zemlja svijeta u kojima se susretao sa najrazličitijim ljudima i situacijama, a uzbudljive priče sa putovanja vrijedno bilježi na svom blogu.

U ovom intervjuu, između ostalog, Srđan nam govori kakav je osjećaj prenoćiti u kući potpunog stranca, autostoperskim avanturama, prijateljstvima koja su mu donijela putovanja i dobrim ljudima koji su spremni dijeliti hljeb sa potpunim strancem.

Obišao si više od 25 zemalja odakle nosiš najljepše utiske?

– Teško je reći. Svako mjesto je posebno na svoj način. Utisci o nekom mjestu najčešće zavise od ljudi koji čine identitet tog mjesta. Utisci mi često nisu „lijepi“ u klasičnom smislu. Snažni su, ponekad teški, a samo ponekad i lijepi. Možda upravo iz balkanskih zemalja nosim najljepše utiske.

Da li postoji neka zemlja u kojoj se osjećaš kao kod kuće i u kojoj bi mogao da živiš?

– Opet teško pitanje. Nisam pretjerano razmišljao o tome, ali sjećam se da sam Španiju (konkretno Madrid) u prvih par trenutaka provedenih tamo doživio kao mjesto u kojem bih se mogao pronaći. U Madridu možete biti šta god poželite. Kroz Madrid teče rijeka slobode. Usred Madrida je ogromna, divlja šuma. U autobuskoj stanici u Madridu postoji mini džungla. Madrid doslovno nikada ne spava. U 5h izjutra ulice su prepune zabavljača, klovnova, prostitutki, ljudi, buke. Jednostavno života. Da, vjerovatno Madrid. Što se tiče organizovanosti i uređenosti sistema, Holandiju bih izdvojio kao dobro mjesto za život.

Da li se nekada desilo da si se razočarao u neku zemlju tj. da je sve izgledalo drugačije od onoga što si zamišljao?

– Možda prostor današnje države Izrael u određenom smislu. To je neki antonim Madridu. Tamo nema slobode. Iako mi je jedno od najdražih, najzanimljivijih i najuzbudljivijih putovanja bilo putovanje u Izrael i Palestinu, nikada ne bih živio tamo. Izrael, kao i sve u njemu je vještački stvoreno, na silu. S druge strane, uslovi života u Palestini nisu dostojni čovjeka.

Član si Couchsurfing zajednice, kakav je osjećaj prenoćiti u domu potpunog stranca i da li si  imao neko zanimljivo iskustvo koje nikada nećeš zaboraviti?

– Super je osjećaj. Upoznao sam izuzetno zanimljive i drage ljude širom svijeta i sa nekima ostao u kontaktu i super odnosu. Evo, upravo se pripremam za svadbu. Djevojka koju sam upoznao u Parizu, kada sam prvi put koristio kaučsurfing, udaje se u subotu. Upoznali smo se prije 4 godine. U međuvremenu postali bliski. U subotu joj kumujem.

Bilo je tu raznih ponuda, flertovanja, nezaboravnih pijanki, zaljubljivanja.

Gotovo svako CS iskustvo nikad neću zaboraviti

Autostop, bicikl, putovanje busom,…šta ti je draže i zbog čega?

– Svaki način putovanja ima svoje prednosti i nedostatke. Putovanja sama po sebi imaju samo prednosti.

Bicikl je sjajan način putovanja i prevoza jer imate vremena da dišete, da doživite sva mjesta usput, da stajete gdje god vi poželite i zadržavate se koliko želite. Zdravije je. S druge strane, vremenski ste ograničeni, što je nedostatak ukoliko robujete kapitalizmu i imate ograničen broj dana godišnjeg odmora.

Meni je autostopiranje najdraže. Tu se susrećete sa apsolutnom nepredvidivošću. Jednom kada probate autostopiranje, jedva ćete čekati sledeće putovanje autostopom. Upoznajete najrazličitije ljude i slušate najluđe priče. Bukvalno se sjećam svake osobe koju sam upoznao stopirajući i onoga po čemu je ta osoba posebna. Nikada nemate pojma gdje ćete zaglaviti i šta će se tu desiti. Tako su me jednom policajci i priveli u Gostivaru.

Autostopom si obišao Kosovo i Metohiju, kako je izgledalo to putešestvije, da li si u nekom trenutku osjetio strah i da li ti se dogodilo da stopiraš cijeli dan i da niko ne stane?

– Upravo sam na tom putovanju jedini put u životu osjetio pravi strah – strah po sopstveni život. Našao sam se usred Dečana, usred noći, izložen, u nekom malom šumovitom i mračnom mjestu gdje su me svi gledli poprijeko i nisu iskazivali nikakvu dobrodošlicu. Tada sam prvi put osjetio realan strah.

To je putovanje za mene posebno u svakom smislu. Nekako osjećam da sam najzad razumio Kosovo i na određen način struktuirao određene stečene spoznaje u sopstvenoj glavi. Na tom putovanju sam se emotivno rasipao svakog trenutka. Slušao sam najpotresnije priče, gledao potresne prizore, podjele, porušena groblja, pokušavao sagledati obije istine, osjećao strah ali i doživljavao najspiritualnije trenutke u životu vjerovatno. Tu sam počeo i da pišem. Sjedio sam promrzao i umoran u svojoj sobi (isposnici) u manastiru Visoki Dečani, tek nekoliko metara udaljen od moštiju Stefana Dečanskog i počeo da zapisujem u obliku teza stvari koje su mi se izdešavale tog ludog dana. Probudio sam se u zoru, pogledao bilješke i jednostavno nastavio pisati. Tako je nastao i blog koji pišem.

Inače, stopirao sam od Banjaluke, do mosta na Ibru u Kosovskoj Mitrovici. Na Jug sam se prebacivao busevima. Na Balkanu će vam uvijek neko stati, nećete izgubiti dan.

– Šta bi savjetovao onima koji žele iskusiti autostoperske čari, na šta treba posebno da obrate pažnju?

Ukoliko se plaše, neka ne rade to. Ukoliko ipak žele, ne smiju pokazati da se plaše. Svakog bih savjetovao da proba, jednostavno se otvori za to i počne prihvatati nepredvidivost i njene ljepote. Što se mene tiče, ja sam jednostavno odlučio da mi se ništa loše neće desiti. I tako biva.

“Duhom kroz Jugoslaviju” naziv je biciklističke avanture na koju si se otisnuo prošle godine. Kakvi su tvoji utisci i kako si se snalazio za smještaj, da li još uvijek ima dobrih ljudi koji su voljni da pomognu?

– Apsolutno. Ljudi će se u takvim situacijama, prema strancu postaviti onako kako se on postavi prema njima. Prelazio sam granice na tom putu u doživljavao isključivo dobre stvari i iskustva. Ukoliko dođete u neko mjesto i poštujete ga i njegove ljude, poštovaće i oni vas. Ljude koje sam sretao po Kupresu, Šibeniku, Bihaću, Vlašiću i Zadru su mi pokazivali samo dobrotu, dijelili sa mnom hljeb, molili nebo da me prati dobro vrijeme, nudili mi svoj dom..

Snalazio sam se i planove pravio u hodu. Popodne otprilike izračunam dokle mogu da vozim i gdje želim da prenoćim i tada počnem da razmišljam o tome kako ću to realizovati. Ionako sam imao pregršt vremena da vozim, uživam u prirodi, budem sam i razmišljam samo o tome. To je valjda sloboda.

Koja mjesta u BiH bi preporučio strancima?

– Čitavu BIH bih preporučio strancima. Stalno to i radim, gdje god da idem i kad god mi neko dolazi. Tužno je što svi mi zapravo jako malo poznajemo BIH. Ja bolje poznajem neke druge zemlje od sopstvene. To je sramota. Ali, tako su nas učili, ubjeđivali godinama. Da ne treba prelaziti te granice. Zakopali smo se u svoje entitete i takmičimo se u tome koji je jadniji. Moramo se osloboditi tog pogubnog učenja. Prostor BIH je prepun nevjerovatne ljepote.

Imamo i Unu i Maglić, livanjske konje, Mostar, kanjon Vrbasa, Taru, Trnovačko, Prokoško jezero, Perućicu, Trebinje.. Ali prije svega imamo posebne ljude.

Koje destinacije će se naći na tvom spisku putovanja do kraja 2017. godine?

– Moji najbliži krvni srodnici nemaju pojma kakve ideje mi se motaju po glavi, pa ne bih da na ovaj način saznaju. Uglavnom, Istok. I jedva čekam.

Tekst: Nataša Mihajlović – pustolovi.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *