Šetnja po Žumberku

U subotu navečer hvatam se u presedanu—odbijam vrlo dobro domaće pivo. Toliko domaće da nema ni vlastitu bocu ni etiketu—svoju hipstersku narav vješto  skriva u neoriginalnosti konfekcijske boce. Ipak, moja nova umjerenost nije bezrazložna—u nedjelju imam dogovor za šetnju po Žumberku s kolegama s posla.

 

Nalazimo se u osam ujutro, nas sedmero. Jutro je kao i svako zadnjih dana, vlažno, hladno i maglovito, kao stvoreno za depresiju. Odmjeravamo si planinarsku opremu, sjedamo u aute i krećemo prema Jastrebarskom. Ubrzo silazimo s autoceste i skrećemo prema Sošicama, mjestu koje je nekoć bilo poprište velikog sajma i trgovine, danas dom samo 77 duša.

Što više ulazimo u Žumberak to se vrijeme više mijenja. Vlažno sivilo nestaje i otvara se bistri pogled na plavo nebo, dok se neugodna hladnoća pretvara u ugodan, sunčan dan. Iz Sošica, preko Boića, krećemo prema Svetoj Geri, najvišem vrhu Žumberka. Nakon malo više od sata hoda izbijamo na otvoreni proplanak s kojeg puca predivan pogled na planine u blizini. Bacam pogled na Medvednicu—Zagreb je i dalje zatočen u debelom pokrivaču magle.

Tijekom čitave šetnje, iako nas je sedmero s posla, uopće ne pričamo o poslu. Na planini—za razliku od zgrade u kojoj radimo—nismo kolege, vezivno tkivo nije nam poslovni interes, zajednički nazivnik nisu nam uredski tračevi; nismo si međusobno nametnuti. Na planini smo odabrali biti skupa, uživati u šetnji, zajedničkim koracima i pogledima s proplanaka. Na planini smo prijatelji.

Stižemo na Svetu Geru gdje se penjemo na geodetski stup, jedemo sendviče i gledamo prema Triglavu i Kleku. Nazad se spuštamo kružnom stazom koja obilazi Bezimeni vrh—najviši vrh Zagrebačke županije, Ravnu goru, Pliješ te planinarski dom Vodice. U Sošice se vraćamo taman u sumrak.

Na putu prema Zagrebu ponovno uranjamo u maglu, hladnoća nas vraća u stvarnost pa se naš sunčani izlet čini kao iskrivljena prošlost. U ponedjeljak se srećemo po hodnicima zgrade u kojoj radimo, pristojno se pozdravljamo. Ipak, bježi nam malo previše smiješka na lice no što je uobičajeno za kolege.

Autor: Ivan Žilić – mikroavantura.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *