Ribarskom stazom do plaže Arrifana

U lipnju 2014. godine Marina i ja smo, tada živjevši u Madridu, godišnji odmor proveli u Portugalu. Krenuvši od Porta južno, u tih desetak dana, prošli smo većinu mjesta koje turisti obično posjećuju.

Foto: Ivan Žilić
Foto: Ivan Žilić

Uživali smo u pomalo mračnom povijesnom centru Porta, jeli smo pasteis de belem i pili porto u lisabonskom Belemu, divili se pogledu na najzapadnijoj točki kontinentalne Europe – Cabo da Roca, te smo čak posjetili i Lagos – hiperturističku destinaciju kojom dominiraju lijepe plaže i alkoholizirani Nizozemci.

Ipak, kad danas pričamo o posjetu Portugalu, oboje pomislimo na isto mjesto – plažu Arrifana i ribarski put do nje. Iako je spomenuta plaža predivna, nije nam se samo ljepota mjesta urezala u sjećanje, već i način na koju smo je doživjeli. Naime, do plaže Arrifana morali smo pješačiti 20-ak kilometara po pustoj ribarskoj stazi.

Foto: Ivan Žilić
Foto: Ivan Žilić

Odsjeli smo u jedinome hostelu u malome mjestu Aljezur u najjužnijoj portugalskoj regiji Algarve. Već hostel nam je govorio da će ovo biti drugačije od ostalih mjesta koje smo posjetili u Portugalu – elokventne i pričljive recepcionarke zamijenio je letargični tip u flis majci, noćne tulume u hostelima zamijenila je jeziva tišina nakon osam sati navečer, mlade Amerikance koji putuju po svijetu nakon studija zamijenili su mladi Amerikanci koji surfaju i planinare.

Foto: Ivan Žilić
Foto: Ivan Žilić

Ujutro smo pješke krenuli iz Aljezura prema jednoj od pješačkih dionica Rota Vincentine– 400 km duge mreže pješačkih i inih puteva u jugozapadnom Portugalu. Ubrzo se spajamo na stazu koju su lokalni ribari koristili da bi došli do dobrih mjesta za lov te nakon nekoliko kilometara dolazimo do dramatičnih litica s kojih se pružaju neponovljivi pogledi. Pratimo obalu, sa strahopoštovanjem gledamo u moćni Atlantski ocean, srećemo zmije, dolazimo do malih pješčanih dina, hodamo u tišini i znoju, pritom se sve više približavajući Arrifani.

Nakon dvadesetak kilometara i nekoliko sati hoda dolazimo do plaže, koja nam, iako je predivna, ne oduzima dah. Na prizore tirkiznog oceana koji se prelama u bijele pjene valova pripremamo se svakim korakom i metrom naše šetnje, razmišljajući o njoj i iščekivajući je, pa nam Arrifana ne dolazi kao iznenađenje, već kao zasluženo olakšanje.

Autor: Ivan Žilić/mikroavantura.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *