Putovanje u Oslo – tamo gdje je naizgled sve savršeno

U periodu od 2012-2014 godine, živio sam u Bratislavi. Bio sam student sa skromnim budžetom i sobicom od nekoliko kvadrata u studentskom domu u jednom od najvećih naselja u Evropi, Petražalci. Međutim, to me nije spriječavalo da putujem, te bih svaki zarađeni i ušteđeni evro trošio na odem negdje.

Svaki put kada bih bio pod stresom, pretraživao bih jeftine karte da se smirim. Samo razmišljanje da putujem negdje, djelovalo bi na mene jače nego bilo koji Leksilijum. Mislim da sam tako potrošio barem par mjeseci svog života do sada čitajući o jeftinim kartama i jeftinim putovanjima, pa sam napisao i tekst o tome kako kreirati najjeftinije putovanje ikada.

Putovanje u OsloNakon što sam saznao da univerzitet na kojem sam studirao neće raditi nekoliko dana u aprilu, počeo sam da tražim mjesto gdje bih proveo te dane. Iskreno, nije mi bilo bitno gdje idem. Imao sam samo jedan uslov. Da nikada nisam bio u tom gradu. Htio sam da vidim nešto novo Surfajući tako netom, na sajtu Wizzaira, pronašao sam povratne karte za Oslo za samo 20 evra! Termin je bio idealan, spaja se vikendom, tri puna dana. Neću propustiti ništa na faksu. Ekstra!

Kupio sam karte i polako počeo da pripremam svoje putovanja u zemlju vikinga. Donekle sam i znao šta da očekujem jer sam 2007. godine boravio 15 dana u Kopenhagenu kod svojih sestara. Bilo mi je savršeno sa njima. Moj tata i ja smo bili oduševljeni gradom, ali i gostoprimstvom ljudi. Nekako, Norveška se činila kao sigurica u pogledu da li ću biti zadovoljan ili ne.

Vikinzi, fjordovi, zanimljiva arihitektura, neobična hrana…Počeo sam da tražim i smještaj preko Couchsurfinga. Dosta ljudi hostuje u Oslu, ali sam se odlučio za jednog tipa. Jorgen se zove. Stariji je malo od mene, ali mu je stan relativno blizu centru, a na profilu mu piše da je putovao po Južnoj Americi, tako da ćemo sigurno imati zajedničkih tema za priču.

Prije mog dolaska, čuli smo se par puta preko Fejsa. Pitao sam ga za neke savjete ne bi li što bolje iskoristio dane koje ću tamo provesti. Bio je jako ljubazan. Tokom naše konverzacije, spomenuo mi je da sakuplja magnete gradova u kojima je bio. Priča mi  tako da je nekada bio i u Bratislavi, ali da je zaboravio kupiti magnet, pa da mu donesem jedan. Nikakav problem, kažem mu.

Međutim, kako sam na dan leta nakon faksa trčao da se spremim, pa opet trčao na avion, u žurbi sam potpuno zaboravio da spakujem magnet koji sam mu kupio. Tek po ulasku u zgradu aerodroma, kliknulo mi je da sam ga ostavio. Let je za dva sata. Ne mogu sada nazad. Ali to je samo jedan običan magnet, poslaću mu kad se vratim. Kao da je bitno.

Ili ipak jeste?

Četiri – pet sati nakon, nalazim se na pragu njegovog stana. Lagano kucam. Niko ne odgovara. Pokušavam sa zvonom. Čujem korake kako se približavaju vratima. Otvara mi.

-Ćao, ja sam Jorgen, dobro došao, sa velikim osmijehom na licu uvodi me u svoj stan. Nadam se da je let prošao dobro i da si odmoran.

-Super sam. Drago mi je da sam napokon u Norveškoj.

– Hajde da ti pokažem svoj stan i gdje ćeš spavati – govori mi.

–  Ovo je kuhinja, tu možeš da si pripremiš čaj ili skuhaš nešto po želji. Posluži se slobodno. Ovo je soba u kojoj ja spavam, terasa, a ovo je gdje ćeš ti biti. – Pokaza mi na jedan kauč u dnevnoj sobi.

– Kul se čini – kažem mu. – Drago mi je da ti se dopada, moj si gost i hoću da budeš zadovoljan. Nastavlja dalje. – Ovo je kupatilo, pripazi samo na tuš, jer treba dosta vremena da dođe topla voda, a ovo je moj frižider na kojem su svi magneti koje sam skupio.

Ajme, zar smo već kod magneta? – pitam se.

– Vidiš, bio sam u Riju, u Buenos Airesu, posjetio sam i Japan i skoro sve zemlje Evrope, ali u Bratislavi nisam kupio magnet.-

U tom trenutku, tip stade i uputi mi totalno čudan pogled. Pogled nalik na nekog serijskog ubicu, koji samo čeka da uđe u neki šoping centar i pobije pola ljudi.

– Ja….znaš kako….- pokušavam da mu objasnim da sam zaboravio magnet.

– Kako sam žurio da stignem na avion, slučajno sam ostavio magnet u svojoj sobi, ali obećavam ti čim se vratim da ću ti ga poslati poštom. – Trudim se da ispravim situaciju i razbijem ovu neugodnu atmosferu.

It’s fine – odgovara mi i okrenu se i sjede da jede. Koji mu je sad, pitam se. Uzima daljinski i pali TV, kaže da želi da pogleda emisiju koja ga interesuju. U prevodu, nisi mi donio moj dragocijeni magnet, radi šta hoćeš. Nije problem, mislim se.

Raspremam se i krećem u obilazak grada. Imam malo vremena da što više vidim, bolje da krenem. Izlazim iz njegove zgrade. I dalje mi je u mislima situacija od maloprije, ali pokušavam da ne razmišljam o tome.

Moj prvi kontakt sa Oslom je sjajan. Iako je rano proljeće, vani je toplo, sunčano. Mladi parovi u savršenoj garderobi šetaju sa svojom djecom. Izgledaju tako sretni. Ulice grada su široke i velike. Na svako malo nailazim na neki mali trg, park ili fontanu. Sve je tako savršeno. Čak i previše. Kao da nisam u realnom svijetu, već u nekom filmu o zemlji iz snova koji je režirao Vudi Alen.

Imam dogovor da se vidim sa jednim poznanikom na kafi. On je naš momak, ali već dugo živi u Norveškoj pa smo se dogovorili da se vidimo. Nalazimo se u gradu u blizini čuvene Opere koja izgleda kao neki veliki brod ili glečer koji pluta na vodi.

Zgrada opere u Oslu

Malo sam poranio, pa odlučujem da zavirim šta ima u njoj, mada ću obilazak ipak ostaviti za kasnije. U tom dolazi i Predrag i odlazimo u jedan od kafića tik uz obalu.

DSCF9514

Dok razgovaramo, postavljam mu milion pitanja. Toliko toga me zanima o Oslu. Pitam ga za savjete šta obići, za cijene, za neke “local tips”, ali pitam ga i za Brejvika. Nekako, u vrijeme kada sam bio tamo, još uvijek je vrlo aktuelna priča bila o ubistvima na ostrvu Utoja, nadaleko od Osla.

Hmm, tu se malo zamisli prije nego što mi odgovori. Nije jednostavna tema za konverzaciju. Priča mi da zna neke ljude koji su se nalazili u blizini prve bombe koja je postavljena u grad. Bilo je to u četvrti Regjeringskvartalet, 22.7.2011. u 15 časova i 26 minuta, u neposrednoj blizini kancelarije premijera Jensa Stoltenberga, a koja je služila kao obmana za ono što je uslijedilo sat vremena kasnije, kada je na gore pomenutom ostrvu, ubijeno čak 69, a ranjeno 66 osoba! 

Pričali smo tako neko vrijeme. Raspitivao se za Bosnu i govorio mi koliko mu nedostaje ponekad.

Prošetali smo tim djelom grada. Pokazao mi je Zgradu skupštine i čuveni Nobelov centar.

Nobelov centar

Ubrzo se rastajemo, a ja nastavljam sam obilazak grada. Nakon nekoliko minuta šetnje, ulazim u glavnu ulici Karl Johans.

Narodno pozorište, Galerija, Parlament i Kraljeva palata, samo su neke od znamenitosti koje se nalaze u neposrednoj blizini.

Oslo Parlament
Palata u Oslu

DSCF9523

Ali prije nego nastavim dalje, dugujem Vam neke osnovne informacije o ovom gradu.

Oslo informacije

Oslo je glavni i najveći grad Norveške i prema posljednjem popisu, ima oko 600.000 stanovnika. Sa okolinom, vjeruje se da ima i preko 1,2 miliona. Ovo faktički znači da 1/5 čitave Norveške živi u ovom gradu.

DSCF9533

Po ugledu na Kopenhagen i Stockholm, Oslo je ekonomski, sportski i kulturni centar zemlje. Ljubitelje istorije možda će zanimati da grad ovo ime nosi tek od 1925. godine. Do tada je nosio naziv Kristijanija, po danskom kralju Krisitjanu IV.

Oslo kao i Norveška je veoma bogat i razvijen grad. Prema novim istraživanjima, zemlja je u takvom suficitu, da svaki stanovnik ove Skandinavske zemlje, ima preko 1 milon evra! Plate u Norveškoj su skoro duplo veće nego prosječne plate u zemljama EU, pa je upravo ovo povodom sve većem broju ljudi da potraži svoju životni put ovdje. Marokanci, Turci, Pakistanci, Poljaci, Rumuni, pa i Balkanci, samo su neki od naroda koji dolaze ovdje trbuhom za kruhom.

Narednih 3-4 sata uživam u obilasku grada. Na mapi koju sam uzeo, čekiram neke zanimljive stvari koje sam obišao, ali ubrzo shvatam da mi za sutra ostaje jako malo od planiranog da obiđem. Odlučim da zastanem onda, a i već se polako bliži kraj dana. Odlazim do prvog većeg marketa kojeg vidim, da kupim nešto za večeru. A to me dovodi do nove teme.

Cijene u Oslu

Oslo je najskuplji grad u kome sam ikada bio. Tačka. Oslo je najskuplji grad na svijetu, kažu mnogi. Sve je skupo. Šta god da pogledate, sve je brutalno. Sjećam se da sam u marketu tražio običan sendvič, ali kad sam vidio da košta 6 evra, brzo sam odustao od njega. Ne znam da li da uopšte pišem dalje o cijenama, jer one su sve ono što se priča i što ste negdje nekada pročitali o ovom gradu.

Sa druge strane, kada malo razmislim, cijene su sasvim realne. Ako uzmete u obzir Norveške plate od 3000+ evra, sendvič od 6 evra nije preskup, ali za nas sa brdovitog Balkana, sve je više nego luksuz. Počev od prevoza, hrane, kafića, restorana, ulazaka u muzeje…svega osim određene vrste konzervi ribe, koje očito imaju na bacanje, pa je cijena bila približna našoj tunjevini.

Vraćam se u stan sa kesama u rukama, zaboravljajući na naš prvi susret. Međutim, odmah po ulasku vidim da Jorgen i dalje ne može da prežali magnet koji sam zaboravio. Pozdravlja me kulturno dok nešto kucka na svom laptopu i govori mi da si spremim čaj ako želim. Javljam se mami da se ne brine i glumim joj da mi je super na kauču.

Oslo opet počinje da mi daje neku mutnu sliku. Ne znam šta da mislim nakon ovog prvog dana. Bilo mi je super u gradu, ali odnos sa mojim hostom, malo kvari osjećaj koji imam. Drugi dan će biti bolje.

Drugo jutro ustajem malo kasnije. Sunce se stidljivo pojavljuje negdje oko pola 9, kada lagano počinjem da planiram dan. Ne želim da se žurim. Ponovo odlazim do centra, kako bih još jednom obišao sve one zanimljive stvari od juče. Nastavljam ka Vigeland parku, a na putu ka tamo nailazim na jedno simpatično naselje. Oduševljava me kako je sve čisto i nekako svježe. Uprkos starinskoj arhitekturi, zgrade izgledaju kao da su juče napravljene.

DSCF9498

DSCF9490

Mapa mi pokazuje da je Vigeland park jako blizu. Očekujem puno od ovoga mjesta. Svi su mi govorili da je to možda i najzanimljivija stvar u ovom gradu i iako mi su mi se stari grad sa svim znamenitostima i Opera mnogo dopali, ipak se nadam nečemu novom.

Hodajući tako stižem do željenog mjesta. Hvata me uzbuđenje. Nakon ulaza u park, približavam se mjestu u kojem se nalazi 212 statua poznatog norveškog vajara Gustava Vigelanda. Kako su mi pričali, G. Vigeland je imao neobičan ugovor sa gradom Oslom, prema kojem je od grada dobio na korištenje atelje i simboličnu platu do kraja života, pod uslovom da nakon njegove smrti, grad Oslo postane vlasnik svih njegovih djela. Navedeni ugovor mu je omogućio da neometano radi na skulpturama, a vjeruje se da ih je izrađivao punih 40 godina.

Muvam se okolo nekih sat vremena, trudim se da sagledam svaku impozantnu skulputuru koja se ovdje nalazi.

.Vigeland park u Oslu

DSCF9454DSCF9461

Stajem ispred svake od njih i zamišljam kako je neko na svakoj od ovih radio mjesecima. Koliko je pažnje utrošeno u svaki detalj. Dopada mi se Vigelnad, skroz je neobičan, drugačiji.

DSCF9439

DSCF9462

Krećem dalje ka tvrđavi i dvorcu Akershus, koji spada u jedan od najbitnijih istorijskih spomenika, ne samo u Oslu, već u čitavoj Norveškoj. Tvrđava je rekli bi logično, građena sa ciljem da zaštiti Oslo od napada, a u jednom periodu, korištena je i kao zatvor.

Tvrđava Akerhus u Norveškoj

DSCF9573

Akershus me oduševljava ulazom u svaki novi njegov dio. Razmišljam da li iz razloga što je zaista impozantan ili zato što od njega iz nekog razloga nisam očekivao mnogo.

DSCF9572

Osjećam se kao u moru malih lavirinata, a onda iznenada izlazim na jednu čistinu, sa koje se pruža vjerovatno najbolji pogled u Oslu.

Pogled na grad

DSCF9564

Vrijedilo je doći ovdje.

Ostajem na tvrđavi neko vrijeme da upijem svu njenu ljepotu, jer pitanje je da li ćemo se ikada ponovo vidjeti. Dok jedem neke vafle koje sam kupio, vidim da mi je na mapi označena jedna velika zona, ne tako daleko od dvorca.  Aker Brygge se zove.

Po ulasku u samu zonu, vidim da je Aker Brygge, u stvari manje mondensko naselje, sa velikim brojem prodavnica, restorana i šoping centara. Sve je ultra mega giga luksuzno. Zavirim na kratko na cijenovnike u restoranima. Pivo 0,50 košta 12 evra! Nije ovo za mene.

U tom trenutku, osjetim kako me nešto očeša po nozi. Okrećem se da vidim i u trenutku ugledam malu patku koja maše krilima, vjerovatno tražeći hrane od mene. Imam samo ove suve vafle, bacam joj komadić, ali nešto joj se ne dopada.

Sjedam na jedan kej koji se tu nalazi i puštam si neku muziku na mp3. Sjedim tu dobrih sat vremena. Ne radi mi se ništa. hoću samo da kuliram.

DSCF9548

U tom trenutku, kao u bunilu, učini mi se da čujem kako neko priča naš jezik. Čuo sam da je u Oslu dosta naših ljudi, ali još nikoga nisam sreo. Okrećem se i vidim čovjeka kako ide u mom pravcu. Užasno mi je poznat. Nije valjda on? Šta on radi ovdje? Jeste on, vidiš da priča srpski, kažem si.

Prilazim mu. -Izvinite, možemo li se upoznati?- pitam ga. -Ja sam Robert i mnogo Vas poštujem.- On se nasmija, pogleda me u oči i pruži mi ruku.

-Boris, drago mi je. Kako si me prepoznao, da li zbog ovog crnog pramena na kosi?- smije se.

-Odakle si? – pita me.

-Banja Luke.-

-Pa moja sekretarica Maja je iz Banjaluke.- pokaza na djevojku mojih godina koja stoji pored njega i koja mi se osmijehnu.

-Gdje živiš u Banjaluci Majo?- pitam jeStarčevica, ti?-

-Borik.-

Pita me kako mi se dopada Oslo. Ok mi je, samo dosta skupo. – Uff jako je sve skupo – uključi se Boris.

-Jel Vas mogu pitati kojim ste povodom ovdje?-

– Radim za norveški Telenor sada. Nisam više toliko u politici. – Nasmijem se na to.

– Mnogo mi je drago što sam Vas upoznao i hvala Vam na vremenu koje ste izdvojili. –

– Nema šta da mi se zahvaljuješ, želim ti sve najbolje.-

Rastajem se tako sa njima i gledam ih kako odlaze na sastanak. Ne mogu da vjerujem da sam upravo u Oslu sreo Borisa Tadića. A bio je tako kulturan i fin. Ej, on meni pruža ruku i kaže ja sam Boris. Kao da ja ne znam ko je on.

Boris Tadić i ja zajednička slika

Odlazim ponovo do centra. Uživam slušajući lokalnog muzičara kako izvodi pjesme jedne od mojih omiljenih grupa Passanger. Ali već postaje kasno. Dan je previše kratak ovdje u ovo doba godine. Ponavljam istu proceduru kao i juče i odlazim da kupim neke stvar za večeru.

Treći dan je prošao slično, obilazio sam ostatak stvari koji mi je ostao, posjetio dva muzeja, ali već dugo čitate ovaj tekst, a stvari nisu toliko vrijedne spomene pa ne želim da Vas zamaram. To veče počinjem da planiram i svoj odlazak.

Let mi je jako rano. U šest ujutro. Razmišljam da li da idem rano ujutro ili kasnim večernjim vozom. Pitaću Jorgena, svog hosta. Samo se nadam da je boljeg raspoloženja. Dolazim u njegov stan, Tamo kao novi čovjek. Srdačno me pozdravlja, pita me jesam li gladan, kako mi je bilo…Želi da priča i o mojoj zemlji. Proveli smo tako dva sata u priči ili bolje reći u mom odgovaranju na njegova pitanja, ali opet mi prija razgovor sa njim.

Pitam ga onda za prvoz do aerodrom i koji je najbolji način da se prebacim tamo u ovim satima. Inače, Oslo iako ne tako veliki grad, ima čak tri aerodroma! Ovaj treći najmanji, je onaj na koji smo ja i Wizzair letjeli, a udaljen je od grada skoro dva sata vožnje! Hmm, šta mi je činiti. Gledam red vožnje voza koji ide ka aerodromu. Pokazuje mi da zadnji voz polazi u 11 naveče, a da je prvi jutarnji u 4. Bojim se da neću stići ukoliko odem sa tim.

-Da li radi aerodrom po noći?- pitam ga. -Works perfectly- odgovara mi u smiješak. Kaže mi da često putuje sa tog aerodroma i da nikada nije imao problema.

E sad, zapamtite ovu works perfectly rečenicu.

Pozdravljam se tako sa njim, obećavam mu da mu šaljem magnet čim stignem i nalazim se lagano u vozu koji vozi ka aerodormu. Prije nego što ćemo stići, naizgled ljubazni vozač voza, upita me kroz osmijeh -Da li znaš da aerodrom ne radi preko noći?-

Gledam ga zbunjen. Mora da se šališ. – Zar stvarno?-

Samo se nasmija i okrenu. Mislim se….

Uskoro izlazim iz voza i  nailazim na desetak ljudi koji stoje na skoro već zimskoj temperaturi ispred aerodroma. Pa ne mogu da vjerujem da je stvarno zatvoren. U glavi mi se vraća slika Jorgena kako mi govori Works perfectly. Pojeo bih ga u ovom trenutku da mogu.

Gledam na sat, nema ni 1 još. Treba tri sata da stojimo ispred ovako. Pokušavam da se zbližim sa ljudima. Većinom su to Bugari, Rumuni, Poljaci…Postaje čak ok. Smijemo se ovome što se desilo. Pričaju mi kako je i njima neko rekao da je aerodrom otvoren čitavu noć.

U jednom trenutku izlazi jedan zaposleni da nešto provjeri. Zaustavljam ga i objašnjavam mu situaciju. Pitam ga kako je moguće da nemaju niti jedan voz koji ide u međuvremenu i da aerodrom ne radi po noći. Međutim, on nije Norvežanin. Po imenu na akreditaciji vidim da je iz Vijetnama. Nije on kriv za ovo, samo radi ovdje. Ali postajem nervozan i želim odgovor. Kaže mi da je to veliki problem trenutno u Oslu, ali da on ne može tu ništa da uradi. Dodaje mi još da pošaljem mejl kada se vratim. Ne znam da li da plačem ili da se smijem na taj komentar.

U tom trenutku, nailazi isti onaj vozač voza i smije se dok nas gleda kako stojimo. Strašno je koliko mi diže živac. Kao da mu je drago što smo tu.

Stojimo tako na pet metara od ulaza i mjesta gdje je toplo. Unutra desetine ljudi, ali niko neće da nas pusti. Vrijeme kao da stoji. Kada god pogledam na sat, imam osjećaj da je od hladnoće prestao da radi. Pričam sa jednim Poljakom, ali iz dosade počinjem da analiziram svoj boravak u Oslu. Više ga i ne pratim. Razmišljam samo kako ću se kroz par sata konačno ugrijati. Predlaže mi da odemo u neki podzemni parking, odmah tu pored, valjda je otvoren kaže. Možda ćemo se moći malo ugrijati. Unutra, nigdje ničega, osim jedne grijalice koja stoji tu. Očito im se ove situacije dešavaju često pa su odlučili grijalicu da stave.

Pričam tako sa njim. Toliko nam je dosadno i toliko smo umorni da je počeo poljski da me uči. Nisam ništa zapamtio. Napokon je 4 ujutro. Aerodrom konačno radi. Ulazimo lagano unutra svi sretni što smo napokon na toplom.

Dok čekam let, razmišljam o ovom putovanju. Misli su mi pomješane. Na momente mi je bilo super, na momente me živcirao moj host. Grad je lijep, ali kao da pokušavam da ubijedim sebe u to. Nekako ga stalno poredim sa Kopenhagenom, a ne mogu se porediti.

Prije ukrcavanja, odlazim do WC-a sa rancem koji imam. WC se vjerovatno nalazi u Ginisovoj knjizi rekorda kao najuži WC na svijetu. Moja torba ne može ni da prođe. Pitam djevojku što radi tu pored da mi pričuva torbu na dvije minute.

– Ne mogu – kaže mi. – To je samo dvije minute – molim je.

– To nije moj posao. Imaš tamo mjesto na kojem možeš ostaviti torbu – drsko mi odgovara.

Da, mjesto gdje se čuvanje torbe plaća 10 evra. Ne vjerujem da ne želi na minut ovo da mi učini.

Norveška me je ostavila bez riječi u svakom smislu, onom dobrom i onom lošem. Mnogo ljudi koje znam da su bili u Norveškoj bili su oduševljeni. Ali, većina njih nije bila u prevelikom kontaktu sa lokalnim stanovništvom. Nekako sam dobio osjećaj da je izvana sve tako savršeno, a iznutra mnogo drugačije. Ljudi se drže sebe i neće Vam uraditi ništa od onoga za šta su dužni ili plaćeni. Čini mi se da sva ljubaznost, savršen engleski i osmijesi koje ćete dobiti, jednostavno nisu iskreni. Da li jednostavno nisam imao sreću ili je zaista tako, vjerovatno nikada neću saznati.

Ali opet, to je samo moje mišljenje.

Autor: Robert Dacešin – Rio priče sa putovanja

logo-text

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *