Putovanje Balkanom

 
 

Po završetku moga školovanja u Srednjoj školi Valpovo, uspješno položene mature i upisa na Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu odlučio sam to ljeto 2015. obići neka znamenita mjesta na Balkanskom poluotoku. Cijele godine sam štedio novac i predložio sam putovanje ocu koji je tada bio nezaposlen i imao je toliko vremena na raspolaganju da vozi. On se s time složio i ja sam počeo planirati putovanje.

Imao sam nešto više od mjesec dana do odlaska i tražio sam povoljne smještaje, rezervirao noćenja, dolaske u muzeje i potražio još neke meni do tada nepoznate destinacije koje bi mogli posjetiti usput. Uz to pošto nismo imali niti planirali nabaviti ikakvu navigaciju slagao sam i štampao karte za svaki grad koji ćemo obići kako bi se znali snaći. Na kraju smo napravili put od 3500 kilometara samo s tim kartama. Noćenja koja sam pronašao bila su dovoljno povoljna, a i sam auto ima ugrađeni plin i jako malu potrošnju (pokazao je da sa punim rezervoarom od 45 litara na ravnom može prijeći nevjerojatnih 800 km!) pa je to bio dodatni poticaj za putovanje.

Kada su sve pripreme završile brzo se približio i taj dan. Krenuli smo u utorak 25.08.2015. ujutro iz Valpova, pozdravili se u Osijeku sa bakom i produžili dalje preko Vukovara i Tovarnika u Srbiju i dalje autocestom do Beograda. Tamo nam je prvo odredište bilo počivalište doživotnog predsjednika SFRJ i lidera Pokreta nevrstanih Josipa Broza Tita – Kuća cvijeća. Došli smo točno u deset sati kada se muzej otvara. Kupili smo ulaznice i obišli prvi dio kompleksa Muzeja 25. maj gdje smo vidjeli jednu od promjenljivih izložbi.

kuća cvijeća tito

Nakon toga produžili smo uzbrdo dalje kroz dvorište do same Kuće cvijeća. Dvorište je bilo uredno pokošeno, a umjesto nekadašnjih živih paunova i ostalih životinja sada su tamo brončani kipovi paunova, srna i jelena, a i nekoliko kipova nalik na antičku kulturu.

Pred Kućom cvijeća nalazi se velika fontana, a na ulazu dežurni redar i knjiga utisaka. Upisali smo se i knjigu i obišli Titov i Jovankin grob. Kuća cvijeća se malo promijenila od Jovankine smrti pa su sada umjesto maršalskih odora i štafeta tamo nalaze poruke običnih ljudi upućene njima, a na jednom zidu nalazi se i karta svijeta s označenih 127 država iz kojih su došli predsjednici, kraljevi i izaslanici na njegovu sahranu 1980. godine. Nakon obilaska Kuće cvijeća obišli smo i treći dio muzeja – zbirku Titovih poklona. To je treća zgrada na samom kraju dvorišta gdje se nalaze neki od najzanimljivijih predmeta koje je Tito dobio na poklon. Prvih nekoliko soba krase pokloni i nošnje iz svih dijelova bivše Jugoslavije, a u daljnjim dobama nalaze se premeti iz cijeloga svijeta. Na primjer japanski kimono, štitovi i koplja afričkih domorodaca te ležaj iz Indonezije.

Kada smo to sve razgledali spuštali smo se dolje prema izlazu gdje smo sreli grupu od sto stranih turista koji su došli sa dva autobusa razgledati kompleks Muzeja 25. maj. Otišli smo dalje i kroz gužvu smo se probijali do Muzeja Nikole Tesle u starijem dijelu grada. Tamo smo vidjeli mnoge replike Teslinih izuma i čuli pojedinosti o svakoj, a najzanimljivije je što vodič demonstrira rad na svakom izumu. Tako nam je pokazao rad Teslinog transformatora s kojim je ispucavao munje od 500 000 volti, a djeca u prvom redu su stajala s neonskim svjetiljkama koje su svijetlile plavo zbog utjecaja ioniziranog zraka.

U drugoj sobi vidjeli smo neke od Teslinih osobnih predmeta – rukavice, štap i šešir. Iz te sobe ide se u jednu izdvojenu sobu, gdje u mraku na stupu stoji osvijetljena jedna metalna kugla. U njoj se nalazi pepeo Nikole Tesle.  Bili smo oduševljeni viđenim. Stali smo još na izlasku kupiti suvenire i nastavili se probijati dalje autom na periferiju grada. Plan je bio obići još Avalu, brdo južno od Beograda, vidjeti panoramu grada i tv toranj, ali je počela kiša i vrijeme nam to nije dozvolilo. Produžili smo stoga dalje autocestom na jug, prema Kragujevcu. Došli smo u Kragujevac i pronašli spomen park Šumarice.

spomen park Šumarice

To je memorijalni kompleks u kojem se nalazi muzej i spomen park posvećen najgorem nacističkom zločinu koji se dogodio 21.10.1041. kada su nacisti izveli cijeli jedan razred kragujevačke gimnazije s profesorima i strijeljali ih. Prošetali smo se kroz park i vidjeli nekoliko spomenika, a zastali smo kod onog najpoznatijeg u obliku slova V. Vratili smo se do auta jer je opet počela kiša i produžili dalje do tvornice Zastava. Tamo smo uspjeli vidjeti veličinu cijelog kompleksa u kojem se danas proizvode automobili Fiat. Nakon toga trebali smo se vratiti istim putem prema autocesti pa dalje na jug prema Nišu gdje je bilo rezervirano noćenje.

Bilo je tri sata popodne i u gradu je bila gužva od ljudi koji su išli s posla. Upali smo u takvu gužvu i nakon pola sata vožnje bili smo opet kod Zastave. Odlučili smo da više ne tražimo put i da nastavimo tom cestom dalje kroz Šumadiju prema Trsteniku i Kruševcu. Vozili smo se običnim cestama kroz sela nekih 150 kilometara i na kraju došli pred Niš. Trebali smo posjetiti Logor 12. februar u Nišu, najočuvaniji logor iz razdoblja Drugog svjetskog rata na području Balkana, ali je informacija o radnom vremenu na internetu bila netočna i kompleks je bio zatvoren. Odlučili smo otići u centar, prošetati se i pojesti nešto, a onda potražiti smještaj.

Našli smo parking u blizu centra i prošetali se uz rijeku Nišavu, prešli na drugu stranu i obišli nišku tvrđavu. Tamo smo kupili suvenire i čovjek nas je ljubazno uputio do dobrog restorana na samoj obali. Tamo smo se najeli i uživali u pogledu na grad i rijeku s kajakašima. Nakon večere zaputili smo se prema autu i apartmanu za smještaj. Tu počinju problemi. Karta koju smo dobili na internetu za taj apartman glasila je na neko selo u predgrađu Niša i trebalo nam je vremena da ga pronađemo. Pomoglo nam je više ljudi usput i tako na onom čistom govoru iz južne Srbije bez padeža (kao Šojić iz filmova „Tesna koža“). Našli smo tu adresu, ali smo saznali da ti apartmani nisu tamo nego u samom Nišu u istoimenoj ulici, ali je već bilo kasno i nismo imali kartu za to da ih pronađemo. Odlučili smo nastaviti dalje na jug i naći nekakav model na putu prema Makedoniji. Tako smo i našli motel iza Leskovca i naspavali se tamo te ujutro nastavili dalje.

rijeka

Drugi dan, u srijedu 26.08.2015. krenuli smo ujutro dalje put Makedonije i njenog glavnog grada Skopja. Laganom vožnjom došli smo oko podneva u Skopje i parkirali auto u centru. Prošetali smo se uz desnu obalu Vardara do glavnog gradskog trga –Ploštad Makedonija. Tamo smo vidjeli mnoštvo spomenika, a među njima dominira najveći, onaj Aleksandra Makedonskog. Tu smo produžili dalje bulevarom Makedonija pored spomenika cara Samuila do rodne kuće Majke Tereze.

Kuća je pretvorena u muzej i moderno je obnovljena i sva je ustakljena. Cijeli grad je potpuno obnovljen nakon velikog potresa iz 1963. godine. Dalje niz isti bulevar došli smo do starog skopskog željezničkog kolodvora koji je jedini u centru većinski izdržao potres i danas stoji tamo kao muzej. Na njemu se nalazi originalni sat koji je stao u trenutku potresa u 5:17 sati te i danas tako stoji. Poslije kolodvora vraćali smo se nazad prema glavnom trgu te smo prešli stari kameni most preko Vardara i došli u sjeverni dio grada. Tamo dominira spomenik Aleksandrovog oca Filipa II Makedonskog. Osim njega postoji još mnogo drugih spomenika i jedna fontana. Produžili smo dalje u turski dio grada, kroz uske kamene ulice prema skopskoj tvrđavi koja je na kraju bila zatvorena.

spomenik Aleksandra Makedonskog Skopje

Vratili smo se nazad i okrijepili u jednom od kafića te nastavili dalje tim uskim ulicama gdje smo kupili suvenire. To je inače većinski albanski dio grada pa smo usput naišli i na Skenderbegov trg. S njega smo produžili dalje prema Vardaru i lijevom obalom pored velebne zgrade Arheološkog muzeja dalje prema prvom mostu i nazad do parkinga u auto. Usput smo vidjeli i crveni „double decker“ i to ni manje ni više nego s reklamom za našu Dorinu. Sjeli smo u auto i polako se izvukli iz gradske gužve prema autocesti i dalje na jug prema srcu Makedonije – vinskoj regiji Tikveš i gradu Kavadarci. Prošli smo planine i pratili cijelim putem tok Vardara te ušli u brežuljkasti dio pun vinograda. Stigli smo u centar Kavadarca te se našli s mojim prijateljima zrakoplovnim modelarima. S njima smo otišli na ručak u obližnji restoran Brijuni u parku podno vidikovca s kojeg smo vidjeli cijeli grad.

Gore se nalazi i veliki betonski spomenik u obliku kule posvećen poginulim partizanima iz grada i okolice. Nakon poznatih pljeskavica s domaćim sirom i Skopskog rastali smo se i produžili dalje na jugoistok i grada Strumice gdje smo imali rezervirano drugo noćenje. Pred smračivanje uspjeli smo naći hotel i odmorili malo. Kad smo se otuširali prošetali smo se do centra grada. Centar je malo neobičan; ispod pješačke zone nalazi se veliki podvožnjak za cestovni promet. Na trgu se nalazi dva-tri spomenika, a najveći je onaj Goci Delčevu. Nakon razgledavanja vratili smo se nazad u hotel na spavanje.

Treći dan, u četvrtak 27.08.2015. smo ujutro doručkovali u hotelu Ilinden gdje smo tu noć spavali i produžili smo dalje. Sljedeća destinacija bila je Solun, drugi najveći grad u Grčkoj. Postojala su dva puta, onaj brži preko Gevgelije gdje su bili izbjeglički kampovi i gužve ili onaj drugi, jednako dugačak, preko Bugarske. Odlučili smo ići preko Bugarske pa smo imali još dvije dodatne granice, ali smo izbjegli čekanja zbog izbjeglica.

Tamo su nas na bugarskoj granici dočekali ljubazni policajci koji su se zanimali za Osijek i Hrvatsku kad su vidjeli naše tablice. Prošli smo tridesetak kilometara kroz Bugarsku i došli na grčku granicu. Uz kraća čekanja produžili smo dalje autocestom prema Solunu. Na autocestu nastavlja se široka cesta sa po četiri trake koja vodi u sam centar grada, a s njom smo i došli u sami centar bez nekih zastoja u prometu. Tamo gdje ta ulica završava počinju problemi. U centru je promet katastorfalan. Sve je puno nervoznih vozača, semafora s kratkim intervalima i jednosmjernih uskih ulica, a sve to još dodatno pogoršava velik broj motociklista na cesti.

Nakon pola sata vožnje kroz te uske ulice i bezuspješnog traženja parkirnog mjesta napokon smo našli jedno na samoj obali Egejskog mora pored znamenite Bijele kule. Tu smo stali i prošetali se oko kule i dalje uz obalu prema glavnom gradskom trgu. Usput smo vidjeli mnoštvo restorana i kafića gdje ljudi uvijek uz piće dobiju i nešto simbolično za jelo, a oni to zovu meza. Tako smo došli do glavnog, Aristotelovog trga kojeg krasi Aristotelov spomenik i dosta palmi. Sjeli smo u jedan kafić na okrijepu i na kraju smo i mi dobili „mezu“.

solun slika

Nakon kratke stanke nastavili smo nazad uz obalu prema autu i vidjeli još jednom živopisne restorane pune raznih boja i mirisa. Opet nas je u jednom velikom gradu zatekla popodnevna gužva u vrijeme kada ljudi idu s posla. Polako smo gmilili prema zapadnom izlazu iz grada. Cilj nam je taj dan bio stići u Bitolu gdje smo imali rezervirano noćenje pa smo odlučili ići cestom kroz sjevernu Grčku na zapad, prema gradu Florini i onda na makedonsku granicu i dalje prema Bitoli. Tako je i bilo, vozili smo se nekih 150 kilometara prema Florini i promatrali spaljenu mediteransku vegetaciju. Usput smo vidjeli i nekoliko velikih termoelektrana te smo stigli u Florinu.

To je bio zadnji veći grad pred makedonsku granicu i trebalo ju je onda i naći, a to je bio problem. Upali smo u grad sa puno kružnih tokova koji nisu bili obilježeni. Na kraju smo produžili putem za Albaniju pa smo se vraćali nazad. Probali smo pitati više ljudi za put, ali nitko nije govorio engleski. Tako smo sreli jednu mlađu ženu i kad sam ju pitao kojim putem do Makedonije, ljuta mi je odgovorila da je to gdje smo mi Makedonija.

Nisam mislio o onom vjekovnom konfliktu između Grka i Makedonaca oko teritorija i imena zemlje. Na kraju nam je ipak htjela na oskudnom engleskom objasniti kojim putem dalje. Tako smo uspjeli izaći iz mjesta i nastavili voziti lokalnom cestom. S desne strane vidjeli smo staru povaljenu tablu gdje je pisalo „Yugoslavia“. Zbunilo nas je kojim putem uopće ići jer je sve ostalo na tabli bilo izlizano i nije se vidjelo ni kuda, a i dalje stoji ime države koja ne postoji 25 godina. Usput sam vidio par smotanih zmija na cesti.

Produžili smo ravno, ali smo vidjeli da to nije to i sreli dvojicu farmera koji su nas otpratili svojim autom do granice jer im je to bilo usput. Zahvalili smo se i došli nazad u Makedoniju, u naše govorno područje. Imali smo još desetak kilometara do Bitole. Usput smo stali na pumpi i raspitali se o obližnjem nalazištu iz rimskog doba, a oni su nas uputili gdje da ga nađemo. Bili smo vrlo blizu. Nakon dva kilometra vožnje na jugozapadnoj strani Bitole došli smo do nalazišta antičkog grada Heraclea Lycensis. Obišli smo cijeli kompleks iskopina i muzej gdje se u zatvorenom čuvaju iskopani kipovi i premeti iz svakodnevnog života.

Podovi na iskopinama i dalje dobro izgledaju i imaju na sebi razne mozaike, a najpoznatiji je onaj s paunom. Nakon razgledavanja nastavili smo dalje istom cestom prema našem prenoćištu. Tamo smo se smjestili i ostavili stvari te odlučili odmah otići u razgledavanje centra grada i na večeru. Prošetali smo se do glavne bitolske ulice Širok sokak te sjeli u jednom lokalu na večeru. Jeli smo autohtono makedonsko jelo pastrmajlije i uživali u Skopskom. Ljudi u lokalu i općenito u cijeloj Makedoniji su dosta susretljivi i ljubazni, a inače su na turističkim ljestvicama četvrti u svijetu po gostoprimstvu, a i cijene su vrlo povoljne.

Tako smo nas dvojica dvije pastrmajlije s prilozima i dva Skopska platili nešto manje od 60 kuna. Nakon večere nastavili smo šetnju dalje Širokim sokakom do Sat-kule i Aleksandrovog spomenika. Oko Sat-kule nalazi se i lijepi park koji smo malo obišli i vratili se nazad istim putem prema apartmanu. Tamo me dočekalo neugodno iznenađenje. Bojler za vodu nije bio uključen, a nitko to nije napomenuo tako da sam se tu večer kupao u hladnoj vodi i zaradio prehladu sljedećih dana.

Četvrti dan, u petak 28.08.2015. ujutro smo prvo otišli na kavu, a onda i pronaći neku pekaru za doručak. Uglavnom nije puno lokala radilo, a saznali smo da je i veliki vjerski blagdan i državni praznik. Vjerojatno se radilo o blagdanu Velike gospe po julijanskom kalendaru. Nastavili smo iz Bitole laganom vožnjom preko planina do Resena i dalje u Ohrid. Tamo smo se parkirali blizu same obale i vidjeli koliko tamo ima turista koji radije dolaze na Ohridsko jezero nego da idu na more. Odmah nam je prišlo troje ljudi koji su nudili apartmane za noćenje.

Obišli smo uži centar, vidjeli spomenik Ćirilu i Metodu te produžili pješke nekih kilometar i pol uz obalu do Biljaninih izvora. Tamo smo probali vodu sa izvora iz kojih se napaja Ohridsko jezero, a oko njih se nalaze potoci i park sa kipovima Biljane koja „platno beleše“. Nakon kraće stanke vratili smo se istim putem nazad u centar grada i uskim kamenim ulicama kroz stari dio grada došli na obalu do poznate crkvice na stijeni – crkve svetog Jovana Kanea. To je jedna od najpoznatijih destinacija u Makedoniji.

Tamo smo kupili suvenire i vratili se uz obalu do trga gdje smo odmorili u obližnjem kafiću i nastavili autom nazad istom cestom prema Bitoli. Pošto je bio veliki državni praznik delegacija državnog vrha je išla autima prema Ohridu i u Resenu je cesta bila zatvorena te smo morali stati sa strane dok oni nisu prošli. Tako smo nastavili dalje i prošli Bitolu te nastavili cestom kroz ravnicu Pelagonije do Prilepa, centra duhanske industrije u Makedoniji. Prošli smo pored spomen parka gdje se odigrao ustanak naroda Makedonije 11.11.1941.

Došli smo u centar, parkirali i dogovorili sastanak s mojim kolegom modelarom Zdravkom koji tamo živi. On je stigao brzo i malo nas je proveo kroz centar grada i rekao par zanimljivih pojedinosti o gradu. Ja sam bio tamo i 2013. godine na modelarskom natjecanju i vidio centar, ali nisam čuo ništa o tome. Tako smo prošli glavni trg i uskim ulicama pored gradske tržnice došli do parka gdje se nalaze ruševine stare turske džamije i sat-kula s drugim najvećim nagibom u svijetu. Najveći nagim ima Kosi toranj u Pisi, a odmah iza njega nalazi se sat-kula iz Prilepa. Na svoju visinu od 20+ metara njezin vrh odstupa od središta baze za 120 centimetara u stranu, a vrlo je uska. Pješačili smo dalje kroz slične ulice do jednog restorana gdje smo se sastali s drugim modelarom Dimetom.

Tamo se uživali u tradicionalnom makedonskom roštilju i domaćem pivom s najstarijom recepturom – Krali Marko. Upravo je Kraljević Marko živio u Prilepu i na vrhu obližnjeg brda imao je svoju utvrdu. Danas su tamo ruševine pod nazivom Markovi kuli. Nakon cijelog popodneva provedenog u druženju morali smo krenuti dalje kako bi stigli za dana u trideset kilometara udaljeno Kruševo. Kruševo je grad s bogatom povijesti. Ono se nalazi na šesto metara većoj nadmorskoj visini od Prilepa i upravo je u njemu izbio ustanak protiv turske vlasti na dan svetog Ilije ili Ilinden 2.8.1903. godine. Kruševo je poznato i kao rodno mjesto poznatog pjevača Toše Proeskog. Putem do Kruševa prošli smo pored aerodroma na kojem sam imao modelarsko natjecanje te nastavili penjanje.

Stigli smo u grad taman po zalasku sunca tako da nismo mogli napraviti nijednu kvalitetnu fotografiju. Parkirali smo na početku memorijalnog spomen parka Ilinden te se prošetali prema Makedoniumu, velikom spomeniku koji slovi za najbolje očuvani spomenik na prostoru bivše Jugoslavije. Čini ga velika „lopta“ sa izbočinama, a unutra se nalazi grob Nikole Kareva, prvog predsjednika Ilindenske republike nastale za vrijeme ustanka.

Po povratku nazad prošli smo i pored memorijalnog muzeja Toše Proeskog, ali je sve već bilo zatvoreno. Tako smo nastavili ugodnu večernju vožnju dolje prema Prilepu i onda dalje autocestom prema Skopju gdje smo imali rezervirano noćenje. U Skopje smo stigli u ponoć i nakon kraćeg lutanja po gradu uspjeli naći naš hostel. Tamo smo se naspavali na nekih dvjesto metara od zgrade makedonske vlade koja je nalik na Bijelu kuću.

Peti dan, u subotu 29.08.2015. ujutro smo popili čaj u hostelu, spremili stvari i kroz gradsku gužvu tražili sjeverozapadni izlaz iz grada prema granici s Kosovom.  Tako smo prošli rubnim dijelom Šutke, najvećeg romskog naselja u Europi. Vozili smo se kraće vrijeme do granice i tu smo stali i neplanski potrošili 15€ na autoosiguranje za strane državljane koji ulaze u Kosovo. To je neka vrsta zarade za njih i oni ne priznaju ni naše redovno osiguranje niti naše putno osiguranje koje smo imali.

Kad smo to platili pustili su nas u državu. Na ulasku smo odmah vidjeli aleju crvenih albanskih zastava. Put je dalje jednim dijelom bio kroz brda, a onda smo izašli na otvorenu ravnicu prema Prištini. Prošli smo pored grada Kačanika koji slovi za grad s najvećom stopom pripadnika ISIL-a u odnosu na broj stanovnika. Nastavili smo dalje prema Prištini glavnom cestom koja s jedne i druge strane cijelom dužinom ima firme i auto salone. Puno toga se promijenilo otkad Amerikanci imaju svoje tutorstvo na Kosovu. I vozila na cesti su u rangu sa zapadnom Europom. Vidjeli smo i par američkih srebrnih školskih autobusa koje su vjerojatno dobili na poklon. Zanimljiva je i činjenica da na svakom mostu i nadvožnjaku na Kosovu stoji znak o dopuštenoj tonaži za kamione koji ga prelaze, ali i za tenkove. Po dolasku u Prištinu upali smo u prometnu gužvu i nekako smo došli do centra te našli parkirno mjesto, odmah pored KFOR-ovog džipa. Prošetali smo se pješačkom zonom pored spomenika Majke Tereze prema glavnom, Skenderbegovom trgu. Tamo je opet obješena albanska zastava, a prekoputa se nalazi i spomenik Ibrahima Rugove, prvog predsjednika Kosova.

Vratili smo se nazad istim putem prema autu gdje smo naišli na pub gdje smo odlučili probati poznato pećko pivo – Peju. Tamo smo se zadržali i malo porazgovarali s konobarom koji je pokazao srdačnost kad je čuo da smo iz Hrvatske. Zanimljivo je kako smo samo na granici čuli naš jezik, a u ostatku Kosova ga ili ne znaju ili ne žele pričati. Tako smo nastavili dalje autom lokalnim cestama na jug prema Prizrenu i Albaniji. Jednim dijelom smo išli i novom autocestom koja je u izgradnji, a ide od Srbije prema Prištini i na jug do Prizrena i dalje u Albaniju. Došli smo na albansku granicu i prvo što smo tamo mogli vidjeti je bilo smeće i derutni bunkeri još iz doba Envera Hoxhe.

Vozili smo se dalje prema gradu Kukesu koji je na obali velikog jezera. Cesta je bila nova, a na jednom dijelu je bio i pet kilometara dugački tunel. Jedini problem je bio što smo morali prijeći najviše planine na tom dijelu Balkana. Stijene su glatke i odbijaju svjetlost kao ogledala pa je taj dan bilo nesnosno vruće. Stali smo negdje na pola puta sipati plin za zadnjih deset eura. Na žalost s neplanskim troškovima i autoosiguranjem na Kosovu ostali smo bez svih eura. Ostalo nam je još dovoljno kuna i konvertibilnih maraka, a i nešto malo dinara. Nastavili smo cestom prema dolini uz Jadransko more i njome se vozili sve do ulaza u Skadar. Tamo smo produžili prema granici s Crnom Gorom i onda dalje još nekih tridesetak kilometara prema Baru, najvećem lučkom gradu Crne Gore. Uspjeli smo tamo doći predvečer u zakazani apartman na obali mora, ali nismo imali eura za plaćanje noćenja. Vlasnici su pristali na plaćanje u markama po „povlaštenom“ tečaju tako da smo se provukli tu noć. Ostalo nam je još nekakvih sitnih centa kojih smo skupili taman za dva bureka za večeru. Otišli smo na spavanje i probudili se ujutro u šest sati zahvaljujući teretnom vlaku iz Podgorice koji nam je prošao iza kuće.

Šesti dan, u nedjelju 30.08.2015. ujutro smo otišli iz apartmana u Baru u potrazi za bankom ili mjenjačnicom gdje bi mogli promijeniti kune ili marke u eure kako bi pojeli nešto i sipali još plina u auto. Na žalost bila je nedjelja i ništa nije radilo pa smo se tako vozili dalje prema zapadu jer smo tu večer trebali noćiti u Bosni. Otpao je plan za odlazak u Podgoricu zbog plina. Produžili smo uz obalu dalje i prošli kroz Sveti Stefan i Budvu te otišli prema Boki. Usput smo po pumpama tražili hrvatske ili bosanske tablice kako bi pitali nekoga da nam razmijeni novac. Tako smo na jednoj pumpi usput pronašli jednog Bosanca i zamolili ga, ali se vraćao sa godišnjeg i nije više imao eura.

Njegov sin je nekako uspio skupiti pet eura „u sitnišu“ i mi smo se zahvalili i usipali za to plin. Nastavili smo dalje prema Tivtu, gradu na obali Boke Kotorske u kojem je igrom slučaja rođena moja baka 1938. godine pa izbjegla s obitelji kod bake i djeda u Slavoniju 1941. godine. Parkirali smo se u centru i prošetali se malo uz obalu, probali kupiti suvenire, ali nitko nije htio primiti nijednu drugu valutu osim eura (koje nismo imali). Nakon kraće šetnje po Tivtu odlučili smo nastaviti prvo duž cijelog zaljeva u Hrvatsku pa tek onda u BiH jer nam je to bio kraći put do druge države gdje bi mogli usipati plin. Tako smo prošli Kotor, Risan, Morinj, Perast i Herceg Novi. Kasnije nam je u zavojima počeo auto trokirati i činilo se kao da ćemo ostati bez plina i imati problem. Stali smo u Herceg Novom na pumpi, zadnjem mjestu do granice s Hrvatskom, a onda još 15-ak kilometara čistine do prvog naselja.

Nismo htjeli riskirati. Tražio sam opet domaće tablice, ali nisam mogao naći nikoga osim jednog čovjeka iz Beograda. Zamolio sam ga da mi promijeni dinare u par eura, koliko sam i imao, a on nam je dao kovanicu od dva eura, to je bilo jedino sitno što je imao pa nije ništa ni tražio za nju. Tako smo sipali plina za puna dva eura! Nastavili smo dalje, prešli granicu i došli u prvo mjesto u Hrvatskoj na benzinsku pumpu. Tamo smo imali još jedno iznenađenje, imali smo više od pola rezervoara plina i mogli smo bez problema otići i u Podgoricu i doći nazad u Hrvatsku ili BiH. Plovak za očitanje stanja plina nije tako precizan i teško može odrediti koliko ga još ima pa se stalno javljao da je na rezervi, a i auto se tako ponašao. Na kraju smo zbunjeni otišli dalje puna rezervoara za BiH. Vozili smo se skoro do Dubrovnika, a onda se odvojili na sjever na granicu.

Od tamo smo sa brda imali lijep pogled na Konavle i Cavtat. Vozili smo se dalje kroz pust dio Hercegovine na sjever prema Tjentištu. Cesta je prvo bila ravna kroz polja, bilo je stoke po cesti, a onda kasnije u klancu rijeke Sutjeske uska i zavojita.  Iz ugodne vožnje u hladovini klanca izbili smo u dolinu, Dolinu heroja gdje počinje selo Tjentište. Tu se odmah s desne strane nalazi muzej Bitke na Sutjesci i veliki spomenik na mjestu partizanskog proboja iz obruča koji simbolizira vrata. Krajolik je bio predivan, trava, brežuljci, šuma i potok, a dalje niz padinu teče Sutjeska.

To je ujedno i dio Nacionalnog parka. Stazom uz brdo prvo smo došli do muzeja koji je bio djelomično ukopan u zemlju. Radi se o betonskoj građevini zanimljivog oblika koja je na žalost devastirana u prošlom ratu. Unutra se nalaze slike Ivana Generalića koje prikazuju prizore iz borbi. Dalje smo stazom prošli kroz šumu i izbili gore kod spomenika. Popeo sam se gore uz stepenice gdje se nalazi neka vrsta amfiteatra u kojem su na svakoj stepenici ispisana imena brigada koje su sudjelovale u toj bitci. Od gore sam imao bolji pogled na sam spomenik. Spustio sam se dolje i prošao kroz „vrata“ i došao do ploče na kojoj piše da je to ujedno i masovna grobnica sa 3301 borcem koji je poginuo tamo.

Nakon razgledavanja spustili smo se dolje u hladovinu do auta i odmorili malo. Kasnije smo saznali da je na par stotina metara u šumi više spomenika iz tog doba. Tako je označeno mjesto pogibije Ivana Gorana Kovačića, grob Save Kovačevića i mjesto ranjavanja druga Tita na Ozrenu. Inače na ovom mjestu gdje je spomenik izvršen je proboj sredinom lipnja 1943. godine u kojem je 127 tisuća vojnika sila osovine u okruženju držalo 20 tisuća partizana i oko četiri tisuće ranjenika.  Mobilni i brži dio snaga se probio na tom mjestu, a brigade su držale okolna brda kako bi se svi nesmetano izvukli. Kad su poginuli svi do zadnjeg na Ljubinom grobu, brdu južno od Tjentišta, Nijemci su navalili dolje i pobili preostalih tisuću ranjenika koji se nisu stigli izvući. Kad smo to sve prošli i razgledali nastavili smo prema sjeveru do prvog mosta preko Drine, a onda opet na istok, prema smještaju za noćenje.

Tako smo uskom i vijugavom cestom prema granici s Crnog Morom došli do Bastasa i Tara rafting kampa – Tri vodenice. Tu smo ljubazno dočekani od strane našeg domaćina Save koji se trudi ugoditi svakome gostu i sa svakim se upoznati i čuti njegovu priču. Tako smo se smjestili i popili koju sa Savom koji nas je počastio. On je vlasnik rafting kampa koji ima dvadesetak drvenih koliba i pet kamenih vodenica za noćenja te zajedničke kupaone i kupatila na otvorenom i sjenice s restoranom za objede. Oprao sam se dok je još bio dan jer čim malo zađe sunce postaje jako hladno, bez obzira što je ljeto. Spremio sam se i došao na večeru pod sjenicu. Vidjeli smo par puhova i vjeverica kako se penju na grede. Konobar je donio više vrsta jela i juhu za naš stol i sve je to bilo naše. Išli smo spavati oko 11 sati i ustali smo se rano, oko 7 naspavani i odmorni zbog svježeg zraka i tišine.

Sedmi dan, u ponedjeljak 31.08.2015. ustali smo se ujutro oko sedam sati i s drugim gostima sjeli pod sjenicu na doručak. Opet smo bili posluženi s više jela i čajem te kavom i sve je bilo naše. Nešto kao švedski stol, samo što sve što iznesu pred nas ostaje naše. Ujutro je bilo prilično hladno, vidjela se para dok smo disali. Brzo smo se spremili, zahvalili na gostoprimstvu i nastavili dalje jer smo u podne imali dogovor.

Trebali smo doći u Konjic, grad na Neretvi na pola puta između Sarajeva i Mostara vidjeti poznati Titov nuklearni bunker, tzv. Atomsku ratnu komandu. Vozili smo se nazad istom cestom do onog mosta te stali na nekom izvoru napuniti boce sa svježom vodom. Toliko je bilo hladno da smo krajem kolovoza morali upaliti grijanje u autu. Vozili smo se glavnom cestom prema Sarajevu, a onda rubnim dijelom Ilidže nastavili na jug prema Mostaru. Došli smo u centar Konjica i upitali mještane kojim putem do bunkera pošto je negdje izvan grada sakriven u brdima. Uputili su nas i nakon par kilometara vožnje prešli smo Neretvu i našli se pred vojnom kapijom. Vojnik nas je pitao što ovdje tražimo, a mi smo mu rekli da imamo zakazani posjet u podne. Pošto je bilo 11 i 15 nije nas još smio pustiti unutra jer nema zadržavanja unutar vojnog objekta. Tako smo čekali skoro do 12 sati ispred kapije i onda su došla još dva kombija s umirovljenicima iz Nizozemske i Belgije koji su bili na odmoru na Boračkom jezeru. Vojnik nas je pustio i vozili smo se još jedan kilometar cestom uz brdo do samog objekta. S ulaza je zapravo nevidljiv.

Vanjski dio bunkera sastoji se od tri manje „vojarne“ od kojih se dvije nalaze na početku gdje smo mi bili, a treća s druge strane brda. Dočekale su nas dvije voditeljice i podijelili smo se u dvije grupe zbog jezika. Poveli su nas unutra kroz prvu „vojarnu“ kroz hodnik pa desno u garažu. Tamo je bio ulaz u tunel za snabdijevanje, a takvih je tri, iz svake kuće po jedan. Kroz njih je mogao proći džip recimo. Prvo su nam voditeljice rekle par zanimljivih činjenica o samom objektu. Počeo se graditi pedesetih godina i nakon 29 godina je bio završen.

Prostire se na 6500 m² ispod zemlje i koštao je nešto manje od pet milijardi američkih dolara. Potpuno je autonoman za život 350 ljudi u roku od šest mjeseci i može izdržati direktnu eksploziju od 25 kT, tj. duplo jaču od one bombe bačene na Hirošimu. Postoje tri ulaza u objekt i osam manjih izlaza za nuždu. Kada smo to sve čuli prošli smo kroz taj prvi tunel do mjesta gdje se sva tri spajaju u jedan. Tu je ulaz u sami bunker s trima debelim metalnim vratima pored kojih se nalazi plan cijelog objekta na kojem se vidi gdje se što nalazi. Ušli smo unutra i prošli prvi blok koji je bio uređen kao ambulanta. Tamo se nije puno moglo vidjeti osim očuvanog namještaja kojeg ima svuda (i to još u najlonu,) jer je sav sanitetski materijal odnesen za vrijeme prošlog rata. Iz ambulanti smo išli u tehnička postrojenja gdje smo vidjeli ogromna agregata za struju i dva manja (koji su i dalje bili veliki). Oni su trebali napajati cijeli objekt strujom u trećem stupnju. Prvi stupanj opskrbe bila je gradska mreža. Ako bi se ona prekinula opskrba bi išla iz kuća na ulazu, a ako se i to prekine onda iz tih agregata.

Na izlazu iz tih soba prošli smo između dva velika 25-tonska spremnika za benzin s kojim se napajaju ti agregati. Kada smo izašli išli smo dalje u blok za komunikaciju. Postojalo je šest visoko opremljenih soba za komunikaciju (svaka za pojedinu republiku). Tamo smo vidjeli sobe pune telefonskih releja i faks uređaja. Cijeli objekt su izgradile i opskrbile isključivo domaće tvornice, jedino se u sobama za komunikaciju nalaze za to vrijeme najsuvremeniji Siemensovi faks uređaji i to svi pod zelenim krpama zaštićeni i nekorišteni. Nakon komunikacija obišli smo blok ureda visokih vojnih dužnosnika gdje smo vidjeli novi namještaj i crvene telefone na njima.

Voditeljica nam je rekla da je šezdesetih godina u gradu Konjicu bilo tridesetak telefona dok je u cijelom objektu u to vrijeme bilo oko tisuću. Dugačkim hodnikom od 202 metra šetali smo do kraja bunkera gdje glavnih hodnik zavija u obliku slova U. Tamo se nalaze dvije konferencijske sale sa po stotinjak sjedećih mjesta. To je ujedno najdublja točka bunkera, 280 metara pod zemljom. Nazad smo se vraćali drugim hodnikom gdje smo vidjeli stotinjak dvokrevetnih i trokrevetnih spavaonica te zajedničke kupaonice.

Tu smo negdje ušli u radionicu gdje su nam pokazali sve alate i dijelove potrebne za funkcioniranje ovakvog objekta složene na policama i popisane inventarnim brojevima kao u ono doba. Upalili su ventilacijski sistem i imali smo priliku uvjeriti se da izvorne instalacije još uvijek rade. Inače ventilacija mora svaki dan raditi određeno vrijeme zbog vlage koja uništava objekt. Zahvaljujući posebnoj klimi pod zemljom temperatura tokom cijele godine iznosi 23 stupnja. Iz radionice smo izašli opet u onaj hodnik s kojim smo došli i nastavili smo kroz sredinu do stepeništa i gore na kat. Na katu se nalazi svega par soba i kupaonica za sami državni vrh, Tita, Jovanku, premijera i najviših zapovjednika. Tako smo hodnikom došli u sobu koja je obojana u zeleno za tadašnjeg premijera Džemala Bijedića i nazad istim hodnikom u čekaonicu pa naprijed u Titovu radnu sobu. Iz sobe se dalje ide desno u kupaonicu i iz kupaonice u Jovankinu sobu. Nakon razgledavanja kata spustili smo se opet dolje i nastavili hodnikom prema izlazu. Tamo smo lijevo vidjeli i zadnji 13. blok namijenjen za opskrbu vodom. To je jedna manja soba u kojoj se nalaze pumpe, a na jednom njezinom zidu nalaze se ljestve i otvor. Tu sam se popeo i vidio ogromni bazen za pitku vodu zapremine 170 m³.

On se zapravo napuni jednom u uvjetima čiste vode iz rječice Ljute koja teče gore na brdu i ljudi žive unutra šest mjeseci dokle ima čiste vode jer se kasnije ne može dopunjavati ako dođe do kontaminacije. Iz te sobe ima i jedan tunel koji blago ide na dolje. Tu smo išli do kraja tunela vidjeti podzemne izvore Neretve koji su služili kao tehnička voda za ventilaciju i održavanje. Vratili smo se nazad i istim putem kako smo i došli ,kroz troja željezna vrata i tunel za snabdijevanje van. Bili smo oduševljeni viđenim, a cijeli obilazak je trajao oko sat i pol.

Sjeli smo u auto i vratili se nazad do kapije, pozdravili s vojnikom na straži koji nas je upitao za dojmove. Otišli smo cestom u Konjic i produžili dalje prema jugu, u Jablanicu. Tamo smo stali pogledati srušeni most iz filma Veljka Bulajića, Bitka na Neretvi. Most je građen i rušen dva puta za potrebe snimanja, a ova zadnja srušena verzija ostala je kao spomenik. Na tom mjestu nalazio se prije Drugog svjetskog rata isti takav most koji su srušili partizani tokom operacije Weiss zbog obrane od četnika. Srušili su ga tako da bude neupotrebljiv za teško naoružanje i tako da se polomi i ostane u vodi da se prvo mogu obraniti od Nijemaca s jedne strane rijeke, a onda se probiti dalje prema istoku i obračunati se s četnicima. Pored mosta nalazi se i dio pruge s vlakom na obali te nekoliko spomenika, a malo dalje i Muzej bitke za ranjenike. Pogledali smo postavu muzeja koja se sastoji od originalnog oružja iz tog doba i fotografija grada Jablanice i vojski koje su se u to vrijeme borile.

Iz muzeja smo nastavili dalje cestom na jug prema Mostaru. To nam je bilo sljedeće odredište i tamo smo imali zakazano noćenje. Pratili smo tok Neretve cijelo vrijeme i došli do Mostara. Kroz gradsku gužvu probili smo se do centra, parkirali se i nastavili pješice prema starom mostu. Vidjeli smo stil turske arhitekture i mnogo stranih turista. Bilo je vruće i dosta ljudi se kupalo dolje na Neretvi. Prešli smo nekako stari most (kamen je bio jako gladak i sklizak pa sam par puta skoro pao) i prošetali se kroz uske kamene ulice da nađemo pogodno mjesto za fotografiranje mosta. Tako je i bilo pa smo se istim putem vratili nazad i usput kupili suvenire.

Odlučili smo zbog financija da ipak nećemo ostati noćiti u Mostaru pa sljedeći dan obići još zapadnu Bosnu i otići kući nego da taj isti dan produžimo odmah kući. Tata je dao prijedlog da idemo preko Banja Luke da mi pokaže vojarnu gdje je služio vojsku 80-ih. Imali smo dosta vremena pa smo išli tim dužim putem. Vratili smo se istom cestom do Jablanice i preko Bugojna i Jajca došli pred noć u Banja Luku. Tamo smo vidjeli glavni centar i produžili na sjever prema vojarni Mladen Stojanović. Uspjeli smo ju nekako naći jer je tata zadnji puta tamo bio 1989. u obilasku prijatelja koji žive preko puta. Tako smo ih probali pronaći ako su preživjeli rat i ostali tamo. Našli smo ih i bilo im je drago da smo došli. Kod njih smo ostali još sljedeća dva dana i vratili se kući.

Suma cijelog putovanja bila je napravljenih 3500 kilometara, provedenih devet dana i obilazak devet država. Vidjeli smo dosta gradova i povijesnih spomenika, družili se s prijateljima i postali bogatije za jedno novo iskustvo.

Autor: Rio priče sa putovanja

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *