Putevima istorije: austrougarska utvrđenja (II dio)

Prije četiri godine sam se prvi put popela na brdo Vrmac, serpentinskim putem iz pravca Kotora. Kad sam stigla na vrh brda, iznenadila me pojava impozantne građevine koja se nalazila na brdu, a o kojoj ja, do tada, nisam ništa čula.

Vrmac, Foto: Jasna Gajević
Vrmac, Foto: Jasna Gajević

Obišli smo utvrđenje, virnuli kroz rešetke na prozorima, vidjeli otvore za razne vrste naoružanja na utvrđenju i shvatili da se radi o nekom vojnom objektu. Čim sam došla kući, bacila sam se na gugl. Nikakve koristi. Samo nekoliko šturih informacija, iz kojih sam shvatila da se radi o fortifikacijskom objektu iz perioda austrougarske vladavine na ovim prostorima. Bilo mi je neshvatljivo da o tako velikom objektu, ima tako malo informacija. Dok sam ja, svima koji su htjeli da slušaju, pjenila koliko mi, u stvari, ništa ne znamo o svom okruženju, i koliko tek malo vodimo brigu o istom, u emisiji “Bez granica” predstavljena je knjiga u nastajanju, autora Radojice-Raša Pavićevića Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori. Iz te knjige (koju sam nabavila tek četiri godine kasnije) sam saznala sve ono što me je interesovalo o ovom, i brojnim drugim utvrđenjima, za koje nisam znala ni da postoje.

Tvrđava Vrmac je takozvani “oklopljeni for” (jedan od četiri, koliko ih ima na našem primorju). Do utvrđenja se, sem već pomenutim serpentinskim putem, kojim mogu da idu samo pješaci, može doći i putem koji vodi od prevoja Trojica (koji su takođe izgradili austrougari,  u drugoj polovini 19. vijeka).  Po pogledu koji se pruža sa tvrđave, lako je dokučiti i koju je ulogu Vrmac imao.

Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Na Vrmcu je sredinom 19. vijeka izgrađena privremena tvrđava, ali je zbog značaja položaja na kojem je bila, kasnije napravljena teško oklopljena tvrđava, koja se gradila sve do 1907. godine. Tvrđava je odavno prepuštena samoj sebi. Zidovi su debeli i tvrđava se dobro “drži”, spolja gledano. Na većini prozora se nalaze rešetke.

Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Sa jednog prozora je neko uspio da ih počupa. Kroz prozor se može uočiti da je neko u toj prostoriji počupao  daske sa poda, a izgleda i kao da je neko palio vatru.

Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

I dok se građevina, i pored ovog vandalizma, i dalje solidno drži ( s obzirom da skoro čitav vijek niko na nju ne obrće glavu), opasnost dolazi sa druge strane. Naime, kad smo bili na Vrmcu prije četiri godine, mogli smo da obiđemo utvrđenje oko same građevine. Sad je to nemoguće, jer je sve obraslo rastinjem, pretežno niskim bodljikavim žbunjem. Uz zidove se veru razne biljke penjačice, koje će, ako sačekam još četiri godine da ponovo tamo pođem, a u međuvremenu niko ne preduzme ništa, možda i prekriti tvrđavu.

Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Ista ta opasnost, u još većoj mjeri, vreba i brojne ostatke građevina koje se nalaze u blizini Vrmca. Biljke i kamen su u potpunoj simbiozi.

Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Vrmac je omiljeno izletište, kako Kotorana, tako i Tivćana. I mi iz Podgorice rado skoknemo do tamo, pogotovo zimi. I zato je nevjerovatan nemar nadležnih što bar jednom godišnje ne raskrče granje oko tvrđave i bar jednom nedeljno ne pokupe smeće, kad već nisu uspjeli da kod građana izgrade svijest o čuvanju zajedničkog dobra.

Prevoj Trojica je sa vojničkog aspekta bio izuzetno značajan tokom istorijskih previranja u ovom dijelu naše zemlje. Onaj ko je držao Trojicu bio je u značajnoj prednosti u odnosu na protivnika. Zato je ovaj prevoj i utvrđivan kroz vjekove. Stara tvrđava je u više navrata rušena i ponovo izgrađivana. Burna je istorija ovog mjesta. Početkom 19. vijeka je tu vođena bitka između Crnogoraca i Francuza, kojom prilikom je došlo do požara u skladištu sa barutom, te je tvrđava razorena eksplozijom. Austrougari su odmah shvatili koliki je značaj Trojice i odmah su počeli sa preuređivanjem.  Upravo je u toku rekonstrukcija trospratne kule koja je preuređena i u tom periodu.

Trojica, Foto: Jasna  Gajević
Trojica, Foto: Jasna Gajević

Kompletno utvrđenje se najbolje vidi kada se sa prevoja krene prema Njegušima , pa se zastane na prvoj serpentini.

Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Na žalost, dotle treba da se “proguta žaba” u vidu jedne užasne divlje deponije smeća, pored koje se prođe odmah posle skretanja za Njeguše. Znajući da je put Lovćen-Kotor jedna od turističkih atrakcija kojima se s pravom dičimo, pojava ove deponije je prava katastrofa. Neshvatljivo je da neko, ko makar ima pomisao na to da bi se mogao baviti turizmom, a ne da turizam ubraja u strateške grane privrede, ne shvata da je ovo smeće prst u oko svakom turisti.

Sa Trijice smo se uputili ka tvrđavi Goražda, trećem oklopljenom foru koji sam planirala do obiđem. Vozeći se od Trojice ka Njegušima nailazimo na tablu koja nam govori da se do Goražde stiže skretanjem na desno. Još sam držala govor zbog deponije, kad me presjekla pojava Goražde, sa kojom sam se srela po prvi put.

Goražda, Foto: Jasna Gajević
Goražda, Foto: Jasna Gajević

Namah sam potisnula negativne emocije izazvane divljom deponijom i svu pažnju usmjerila na ljepoticu koja se nalazila ispred mene. Moj muž je bio čak i ushićeniji. Rekao je: “Čovječe! A mislili smo da ovako nešto postoji samo u filmovima”. Da je mostić ispred ulaza mogao da se podiže, i ja bih mislila da sam uletjela u neki film. Čuda tehnike su danas neprocjenjiva. Odmah sam fotografiju sinu koji je trenutno u Ljibljani. Stiže odgovot: “Goražda! Uđite unutra i potražite stepenice. Upotrijebite svijetlo od mobilnog telefona”.Valjda bi se ovog poslednjeg i sami sjetili, ali nije bilo potrebe. sasvim se dobro vidjelo. Ali, da nam nije skrenuo pažnju, stepenice vjerovatno ne bi isprobali. A to bi bila velika šteta. Sa vrha tvrđave se pruža fantastičan pogled i prema tivatskom, i prema Kotoru i kotorskom zalivu.

Tivatski zaliv, Foto: Jasna Gajević
Tivatski zaliv, Foto: Jasna Gajević
Kotorski zaliv, Foto: Jasna Gajević
Kotorski zaliv, Foto: Jasna Gajević

Po onome šta sa Goražde, kao na dlanu, možemo da vidimo, jasno je i koliki je značaj ova tvrđava imala. Zajedno sa utvrđenjima na Vrmcu, Trojicama i Grabovcu  predstavljala je “kičmu” lovćenske odbrambene zone. Tvrđava je rađena po fazama. Današnji oblik je dobila 1907. godine. Naoružanje u tvrđavi se vremenom mijenjalo, a pred Prvi svjetski rat je, između ostalog,  tu bila smještena baterija od četiri haubice 120 mm. Baterija je imala osmatračnicu zaštićenu oklopom. Na vrhu tvrđave se nalazi pancirna kupola. Za divno čudo, do sad niko nije uspio da je “valorizuje”.

Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Goražda je i dalje u veoma dobrom stanju. Prošetali smo se kroz nju uzduž i poprijeko. Na svakom koraku idilične fotografije koje u potpunosti odudaraju od prvobitne namjene ovog mjesta.

Goražda, Foto: Jasna Gajević
Goražda, Foto: Jasna Gajević

Tek fotografija napravljena iz vazduha , koju sam pozajmila iz više puta pomenute knjige o austrougarskim utvrđenjima u Crnoj Gori, može da vam dočara svu monumentalnost ove građevine. I objasni našu očaranost njome.

Goražda
Goražda

I tako se ja, već neko vrijeme, uveče, umjesto s beletristikom ili krimi serijama, družim sa austrougarskim tvrđavama. Usput na površinu izbija davno zaboravljeno znanje iz vojne geografije, vojne istorije i naoružanja, stečeno prije 30-ak godina na jednom,  tada prilično cijenjenom fakultetu u Beogradu, koje nisam uspjela da iskoristim nigdje sem tokom gledanja kvizova. Ima u ovoj knjizi još mnogo zanimljivih utvrđenja, a ja o svemu što pišem želim da se lično osvjedočim. Pa, ako bude lijepih zimskih dana, biće i još priča o davno zaboravljenim utvrđenjima.

Autor: Jasna Gajević – Jasnina putovanja

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *