Pozdrav staroj godini usponom na Medvednicu

U ovo blagdansko vrijeme kao da se još više osjećam skučen u četiri zida. Sva ta hrana i piće, sve te neizbježne proslave i zabave, iako ugodne, kao da još više stežu kožu koju nosim. Obilje, koje postaje samo sebi svrhom, ostavlja razočaravajuću prazninu iza sebe—valjda je zato siječanj toliko depresivan.

Stoga sam se zadnji dan 2016. godine, željan zraka, hladnoće i samoće, još jednom zaputio na Medvednicu. Kako bih ovaj uspon učinio drugačijim od prošlih četrdeset i šest ove godine, odlučio sam napraviti kružnu vožnju šumskim putevima, izbjegavajući asfalt što je više moguće. Iako sam većinu 2016. godine vozio cestovni bicikl, temeljiti servis moje osam godine stare Kone ponovno me vratio u šumu.

Ujutro sam krenuo prema Markuševcu. Dan je hladan, bistar i sunčan, a u zraku se osjeća iščekivanje velike zabave navečer—ljudi obavljaju kupnju i rade posljednje pripreme za ispraćaj stare godine. Nakon kratke kave ulazim u Park prirode i spajam se na makadam koji me vodi iz nervoznog grada u tihu i uspavanu prirodu. U Zagrebu nema snijega, ali na Medvednici se zadržao pokoji centimetar—taman da zabijeli gola zimska brda.

Po lijepom makadamu vozim sporo i ujednačeno, uživam u kombinaciji hladnoće i sunca, dišem duboko te se sam sebi čudim što češće nisam ovdje. Ubrzo sam na Hunjki te se spajam na vršnu planinarsku stazu, tzv. jedinicu, te krećem prema Sljemenu. U Snježnoj kraljici mi štrudla od jabuke vraća snagu, dok na Činovničkoj livadi uz kuhano vino gledam kako snježni topovi bijele padinu.

Ubrzo sam na vrhu te se cestom spuštam do kapelice Sv. Jakoba i ponovno skrećem na makadam. Stižem do Risnjaka koji ovog puta ne radi pa nema vesele planinarske atmosfere koja inače krasi ovaj dom—ostala je samo poluugasla vatra koja svjedoči o zabavi koja je ispunjavala ovo mjesto.

Mirnu vožnju do Zagreba prekida moj veliki talent—talent za izgubiti se. Skrećem krivo (iako još uvijek ne znam gdje) i čudim se kako je makadam u lošem stanju—brdo lišća ispod sloja snijega otežavaju vožnju čak i nizbrdo te sam nakon desetak minuta primoran priznati da sam se izgubio. Moje uobičajeno rješenje—nađi nekog tko izgleda kao da ide tamo gdje ti trebaš ići i prati ga—ovaj puta ne pali jer, iako vidim tragove neke životinje, čisto sumnjam da se zaputila u Kustošiju. Srećom, vidim makadam na kojem sam trebao biti te se, uz vrlo kreativno korištenje bicikla, spuštam niz strmu padinu.

Vraćam se u Zagreb u sumrak—kad je većina priprema za vrhunac godine završila, te je preostalo samo iščekivanje. Pothlađen i umoran spajam se na Ilicu i krećem prema Trnju. Kažu da ćemo stvari koje radimo na Staru godinu raditi cijelu novu godinu. Ako to uključuje samotnu šumsku vožnju bijelom Medvednicom i povratak Marini u naš premali i pretopli stan te dočekivanje ponoći uz večeru i tamnu pivu, mogu reći samo jednu stvar: potpisujem.

Autor: Ivan Žilić – mikroavantura.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *