Ivanove mikroavanture: Na izvoru Kupe

U 5:30 ujutro zvoni mi alarm na mobitelu. Iako nisam neki ranoranilac, dižem se bez problema jer cijelu noć nestrpljivo čekam da mi iritantan zvuk alarma potvrdi da napokon mogu ustati i krenuti prema izvoru Kupe u Gorskom kotaru.

Večer prije, iako planiram ići do Delnica, kupujem karte za vlak za Rijeku. Naime, za samo 59 kn + 15 kn za bicikl mogu do Rijeke, ili bilo koje stanice prije, što mi je isplativije nego kupiti kartu za Delnice. Perem bicikl, pumpam gume, spremam stvari, alat, rezervnu odjeću…pakiranje mi samo pojačava iščekivanje, možda zato ne mogu baš spavati.

Ujutro sjedam na bicikl i odlazim u hladnu zagrebačku noć. Grad je adventski okićen, sve sjetno svijetli, samo što nema ljudi pa sve ima dojam pozornice bez glumaca. Sve je tu, ali mrtvo i umjetno. Na kolodvoru me čeka vlak baš kakav sam priželjkivao: star i trošan, svijetlo-zelenih naslonjača punih grinja i uspomena. Putovanja našim vlakovima nisu samo putovanja kroz prostor već i putovanja kroz vrijeme.

Pucketavu vožnju krate mi predivan izlazak Sunca u Karlovcu, srne pored Generalskog Stola, snijegom prošaran Klek te bistra Dobra. U Delnice stižem oko devet sati, dan je siv, hladan i pomalo bezličan. Krećem pedalirati prema Crnom Lugu, prolazim Malo Selo te se odvajam na usku cestu prema selu Razloge iz koje se skreće za izvor Kupe.

Iako je vožnja kao i svaka druga, osjećam da sam došao na drugačije mjesto. Šuma je mračnija i zlokobnija, zrakom se širi miris vlažnog drveta, jelen koji mi se sramežljivo pokazuje veći je i snažniji od ostalih koje sam ikad vidio, a ogromni i glasni psi podsjećaju da u Gorskom kotaru uokolo hodaju medvjedi. Čak je i trošna cestica po kojoj vozim drugačija—svija se i puca zbog biljaka koje rastu ispod nje—za koju godinu šuma će je u potpunosti progutati. Gorski kotar je izvoran, priroda dominira i osvaja, čovjek je samo gost. Sve je to u suprotnosti s pitomim šumama Medvednice koje služe Zagrepčanima da se malo razgibaju. Šume Gorskog kotara uopće nije briga što vas bole leđa od sjedenja i oči od računala.

Ubrzo stižem do Razloga gdje se odvaja planinarska staza prema izvoru Kupe. Biciklom se baš i ne može, pa se Selma i ja mijenjamo, sad ja malo nju nosim. Nakon pola sata stižem do predivnog, krškog izvora Kupe. Na 321 metar nadmorske visine, od nikud, bez najave, iz tirkiznog vrela izvire Kupa i kreće na svoj put. Svojeglava i posebna kakva je, ne kreće prema 30km udaljenom moru, već skreće prema unutrašnjosti. Upijam ovo posebno mjesto i pokušavam ga što više osjetiti i upamtiti.

Vrijeme leti pa moram krenuti nazad; prošao sam manje no što sam planirao, ali svi kilometri su mi novi i uzbudljivi pa se osjećam ispunjeno. U toplom vlaku jedva držim oči otvorene; nekoliko sati proleti. Dolazim u Zagreb na vrhunac adventske subote, grad je oživio, pozornica je puna. Gledam ljude u kaputima kako sigurno koračaju asfaltom nesvjesni da nedaleko od njih postoji mjesto gdje je priroda surova, izvorna i prvotna. Ne mogu si pomoći pa se pitam bi li tako sigurno koračali da nisu na asfaltu.

Autor: Ivan Žilić-mikroavantura.com, Foto: Ivan Žilić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *