Ivanove mikroavanture: Linz – Zagreb biciklom

Autor: Ivan Žilić – mikroavantura.com

U Linzu sam, radi obveza na studiju, u zadnje tri godine boravio tridesetak puta. Industrijski je to grad u Gornjoj Austriji na Dunavu (koji odavno nije niti lijep niti plav) koji nije niti na jednom popisu gradova koje morate posjetiti i ne krasi ga kričava ljepota, ali koji ima svoj svakodnevni, tihi šarm. U brojnim putovanjima prema Linzu, ograničen autobusima i vlakovima, puno sam puta zamišljao da biciklom i svojim tempom prolazim uređena sela, pored lijepih rijeka i povrh visokih planina. Prije nekoliko tjedana, kad je moje studiranje u Linzu napokon završilo, odlučio sam—doslovno i figurativno—vratiti se iz Linza biciklom.

Iako je studeni, vremenska prognoza blagoslovila je nekoliko dana u kojima nema oborina niti vjetra pa sam stavio Selmu na vlak za Beč, gdje sam uhvatio vlak za Linz. Sljedećih par dana, rješavajući papirologiju oko studija, proveo sam u iščekivanju početka puta. Bio sam nestrpljiv i uplašen možda više no ikad: vani je hladno i mrak brzo pada, a ruta mi je poprilično nepoznata. Ipak, tješila me spoznaja da se radi o poprilično razvijenom dijelu svijeta pa sve eventualne nedaće mogu biti riješene; i da kao i uvijek, samo treba krenuti.

Krenuo sam u utorak, rano ujutro, te me je Google Maps, koji u Austriji nudi i biciklističku navigaciju, vodio iz prometne gužve mokrim ulicama Linza. Putem prolazim poznatim gradskim krajobrazom: tvorničkim kompleksima i dimnjacima koji neumorno šaraju nebo industrijskim rezidualima. S jedne strane, industrijska postrojenja ozbiljno nagrđuju grad, dajući mu metalno-sivi vizualni identitet, dok s druge strane kao da govore: “bez brige i sutra će biti posla za tebe”. Ovaj će me osjećaj pratiti kroz cijelu vožnju: iako industrija ruši prirodni sklad koji Austrija ima, istovremeno je i vizualni testament zašto je zanimljiva ljudima s naših prostora—jednostavno ima posla. Dok vozim kroz vlažnu, hladnu maglu, stižem do Steyra, grada koji je, unatoč imenu, još uvijek u Gornjoj Austriji. U Steyru se susreću rijeke Steyr i Enns, od kojih će mi potonja biti vodilja sljedećih 70-ak kilometara.

Dok pratim R7 biciklističku stazu uz Enns dan se budi iz magle. Vozim uzvodno uz vijugavu rijeku okruženu brdima te sam svakim zavojem dublje u dolini i sve se veća brda otkrivaju. S jedne strane rijeke je magistralni put kojim vozim brzo pa kilometri lete, dok je s druge strane prazna lokalna cesta koja nudi više iskustva. Ulazim u nacionalni park Kalkalpen, koji ove godine slavi svoju dvadesetu obljetnicu,  te se nakon Weyera prvi puta otvara vidik na snježni vrh. Nakon malo više od 100 kilometara odlučujem spavati u Altenmarktu bei Sankt Gallen, malome mjestu od 800-tinjak ljudi s dvije gostione. Nažalost, nema više slobodnih soba pa me pomalo hvata panika: kasno je, pada mrak, i cijelo područje nije gusto naseljeno. Na kraju pronalazim autobus na koji mogu staviti bicikl i vozim se do obližnjeg Eisenerza, malo većeg rudarskog mjesta. Nakon tri neuspjela pokušaja pronalaska smještaja, stara gospođa me pušta u svoj pansion. Oduševljen, suzdržavam se da je ne zagrlim jer se bojim da bi me mogla istjerati van.

Nakon dobre noći sna i doručka gledam kroz prozor i vidim da je počela kiša. Danas me čeka ozbiljnija vožnja jer se moram popeti na najvišu točku puta—1255 metara visoki prijevoj. Ipak se odlučujem na vožnju; cesta me vodi između triju vrhova kojima je okružen Eisenerz. Kiša jača, što samo naglašava dramatični ugođaj stvoren visokim vijaduktom, vrhovima u magli i crnogoričnom šumom koja me okružuje. Prolazim pored rudnika željeza koji izgleda pomalo nakaradno, doslovno nedostaje pola planine. Nakon naporne vožnje dolazim na Praebichl, prijevoja skrivenog u magli kraj kojeg prijeteći radi vjetrenjača. Neugodan osjećaj samo još naglašava spomen ploča iz Drugog svjetskog rata koja garantira da će ovo mjesto, iako dramatično i lijepo, ostati okupano u sumornoj atmosferi.

Kiša postaje prejaka za vožnju, pogotovo za 14 postotne nizbrdice koje me čekaju. Pokušavam naći mjesto gdje ću se ugrijati i osušiti, ali uzaludno, sve je zatvoreno jer skijaška sezona još nije počela. Oprezno se spuštam prolazeći kroz mala rudarska mjesta i polako mi se otvara gospodarski identitet ovog dijela Alpa: rudarenje je ustupilo mjesto skijanju i turizmu. Nasilno oduzimanje od prirode koje je srž rudnika zamijenjeno je servilnom prirodom uslužne djelatnosti; zanima me muči li ovaj kontrast i transformacija zakopčane i pristojne Austrijance. Napokon pronalazim mali restoran, pijem čajeve i pive, jedem šnicle, gledam konje kako pasu, trošim sate u iščekivanju da kiša malo oslabi. Kad se vrijeme napokon smiluje, vozim do 30 kilometara obližnjeg Brucka an der Mur te nalazim smještaj. Frustriran kišom i hladnoćom, ne izlazim više, tako da dan završavam sa samo 50-ak kilometara.

Već prije 7 sati ujutro sam na biciklu jer trebam nadoknaditi propuštene kilometre. Ovaj puta vozim uz Muru, koja iako zvuči familijarno jer teče kroz Hrvatsku, to definitivno nije: većina toka je u Austriji. Biciklistička staza je savršena, usječena između pruge i rijeke, te je vožnja samotnim cestama prema Grazu čisto uživanje. Opet nailazim na industrijska mjesta koja su kontrapunkt krajoliku. Cijelo iskustvo je u kontrastu, vozim po jednoj od najljepših biciklističkih staza koja naizgled povezuje brojna industrijska postrojenja. Je li želja za prirodom koju ovi ljudi očito imaju kompenzacija? Je li bolje raskopati pola planine u potrazi za željeznom rudom i time zaraditi novac koji će sagraditi biciklističku stazu ili ne imati niti rudnik niti biciklističku stazu?

Ubrzo stižem u Graz još uvijek vozeći uz Muru. Nakon lijepog centra dolazi sve ono što omogućuje da centar ostane lijep: red šoping centara, red skladišta, red smetlišta pa red industrije—sve ono što održava naš način života, a što želimo maknuti od pogleda. Odvajam se od Mure i spajam na odličnu cestu koja me vodi prema slovenskoj granici. Krajolik postaje blaži i nježniji, osjećam da sam sve bliže doma, čak i hrana koja se pojavljuje na tablama uz cestu postaje drugačija: više se ne nude šnicli i Gösser nego pizze i skretanja za vinske ceste. Umoran stižem do Maribora, gdje pronalazim smještaj odmarajući se za završni dan vožnje.

Nakon obilnog doručka izlazim iz Maribora i vozim pored Pohorja. Kako Google Maps ne navigira bicikliste kroz Sloveniju, pratim pješačku navigaciju što se ne ispostavlja kao dobra opcija—zapinjem u blatu na polju, pa se vraćam na asfalt. Divnom pustom cestom vozim prema Humu na Sutli gdje brzo ulazim u Hrvatsku. Vožnja kroz Zagorje mi je poznata jer sam puno puta bio biciklom u Pregradi kod prijatelja koje i sad kratko pozdravljam. S više od 400 kilometara u nogama, pomalo se prebacujem na autopilot mehanički se krećući cestama. U Zagreb dolazim u petak navečer, prolazeći kroz centralni trg koji, iako je vani prohladno, vibrira optimizmom ranog vikenda.

U  Linz sam često išao autobusom, dijeleći vožnju sa svim onim ljudima s naših prostora koje su prilike natjerale da traže sretniji život u Austriji. Slušajući kako ljudi pričaju o rodnom kraju s mješavinom nostalgije i razočaranja, uvijek sam osjećao kao da sam prekršio nepisano pravilo vožnje u tim busevima: u Austriju nisam išao iz potrebe niti nužde, nisu me prilike stjerale u kut. Stoga sam se zadnji put iz Linza htio vratiti onako kako najiskrenije znam—biciklom.

linz_4
Pogled na Linz sa Sankt Magdalene
DSC_0565
Steyr
DSC_0588
Dolina rijeke Enns
DSC_0601
Selma i najveći džepni nožić na svijetu
DSC_0604
R7 biciklistički put uz Enns
DSC_0658
Jelen i košute
map1
107 km

DSC_0669
Eisenerz
DSC_0671
Eisenerz
DSC_0673
Pogled na prijevoj iznad Eisenerza
DSC_0686
Eisenerz s prijevoja
DSC_0687
Šuma
DSC_0697
Vrh prijevoja
DSC_0704
Spomen tabla na vrhu prijevoja
DSC_0709
…these mist covered mountains…
map2
53 km

DSC_0736
Krave kod Bruck an der Mur
DSC_0741
R2 biciklistički put uz Muru
DSC_0742
Dvorac Rabenstein
DSC_0775
Markacija
DSC_0780
Nojevi u Sloveniji
DSC_0784
Biciklistička staza pored Maribora
map3
134 km

DSC_0793
Jel ima šta blata?
DSC_0800
Selma u Majšperku
DSC_0808
Prema hrvatskoj granici
DSC_0813
Zagorska katedrala u Pregradi
DSC_0817
Zalazak
DSC_0831
Zagreb

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *