Ivanove mikroavanture: Čarobni Insbruk

Prije nešto manje od dvije godine noćni me je HŽ express, koji vozi petnaest sati, doveo na željeznički kolodvor u Innsbrucku. Umoran sam izišao u plavu svibanjsku zoru i krenuo prema rezerviranom smještaju praznim i mokrim ulicama, prelazeći preko tirkizne rijeke Inn jednim od mnogobrojnih mostova. Naviknut na nenametljivost Medvednice u vizuri Zagreba, dobro se sjećam spoznaje da sivi zid koji se dramatično nadvio nad gradom nije oblak već planina. Ovaj bi me osjećaj pratio kroz cijeli boravak u Innsbrucku—taman kad bih zaboravio, u sljedećoj ulici, iznad niske zgrade, Alpe bi me podsjetile na svoju prisutnost. Posljednjih nekoliko dana ponovno sam proveo u Innsbrucku, jednako zadivljen ustrajnošću planina da pruže spektakularnu kulisu stanovnicima toga grada.

Innsbruck, kako mu i priliči, sportski je grad—poznato je skijaško i penjačko središte. Iako ne skijam niti se penjem, cijenim sve te kričave, žute, zelene, crvene i plave jakne i odore kojima sportski entuzijasti šaraju grad i time razbijaju sivilo rane veljače. Skijanje u Innsbrucku demokratski je sport, imam dojam da svi skijaju—na ulici je sasvim normalno vidjeti ljude na biciklima kako nose skijašku opremu—pa ta aktivnost nema prestižan karakter kao u mjestima koja nisu blagoslovljena visokim gorjem. Kad snijeg okopni ljudi odlaze na brojne stijene na penjanje, planinare, trče i surfaju po Innu. Od svih identiteta koji mogu biti dominantni u gradu, oduvijek mi se najviše sviđao sportski—ljudi su usredotočeni na sport i nezainteresirani za sve ostalo što grad čini opuštenim i ugodnim.

Ako je pogled na Alpe lijep iz grada, kako je tek lijep pogled s nekog od vrhova, razmišljam dok guglam što raditi u Innsbrucku. I zaista, većina ljudi preporučuje otići na obližnji Nordkette, s kojeg se pružaju pogledi na dolinu rijeke Inn, ali i na ostale vrhove Karwendela. Ohrabren preporukama ljudi i bistrim danom, kupujem karte za uspinjaču i žičaru te iz centra grada krećem prema naizgled nedostižnim vrhovima. Žičaru dijelim sa skijašima i borderima—koji su očito naviknuti na dramatične poglede pa ne pokazuju znakove uzbuđenja—ali i s ostalim namjernicima koji, kao i ja, svakim metrom nadmorske visine što brza žičara ukrade planini postaju sve oduševljeniji prostranstvom ispod nas. Ubrzo sam na zadnjoj stanici te se kratkom šetnjom penjem na obližnji vrh—Hafelekarspitze.

Sa 2334 metara nadmorske visine uživam u spektakularnom pogledu. Planina ne nosi samo drugačiji pogled, već i drugačiju perspektivu i vidike. Gledam kako Innsbruck živi ispod niskih oblaka—sve što mi je oblikovalo poimanje grada više ne postoji: ulice su se stopile u asimetričnu mrežu, mostovi su tanke šibice, a zgrade i kuće sada su samo blokovi i kockice. Grad se čak više niti ne čuje, nema odsutnog zujanja i tihe vibracije života—nema više detalja, ostaje samo krupna slika. Rijetko kad čovjek ima priliku otići  povrh svakodnevnog, promjenjivog i nebitnog te vidjeti širu sliku pa pokušavam upiti svaki trenutak veće perspektive koju mi je planina omogućila. Gledam i u ostale vrhove kako se bijele u daljini na tamno plavom platnu što ga nebo prostire. Dok vrijeme curi pokušavam napraviti što bolje slike i smisliti što bolje opise, znajući da nikako neću moći uhvatiti istinsku srž iskustva. Ubrzo sam na putu prema Innsbrucku, u nekoj podvojenoj euforiji—s jedne strane osnažen predivnim pogledima i uvidom u širu sliku, s druge strane dotučen spoznajom da u toj široj slici baš i nema mjesta za mene.

Autor: Ivan Žilić – mikroavantura.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *