Ivanove mikroavanture: Biciklom na Plitivice (FOTO)

“Radne akcije” naziv je whatsapp grupe koju moj prijatelj Prebeg otvara u cilju da skupi nešto mladosti koja bi mu pomogla očistiti kuću kod Plitvica koju je nagrizlo vrijeme. Dok na Kanarima čitam Prebegova uvodna objašnjenja kako imanje nije na Kordunu nego u Lici, računam koliko slobodnih dana imam i zaključujem kako mogu biciklom do malog mjesta između Rastoka i Plitvica. Kako smo odlaskom na Kanare propustili vrhunac zagrebačkog proljetnog cvata, veselim se duljoj vožnji kroz prirodu koja bi mi mogla nadoknaditi propušteno.

U četvrtak navečer spremam stvari na bicikl; iako mi je prvotna ideja bila da idem bez bisaga i da sve stavim na okvir u bikepacking stilu, na kraju popuštam pred morem opreme i nepotrebnih sitnica koje sam tokom vremena nakupio. “Nema gore stvari od suhih ruku na bicikliranju kroz Kordun”, razmišljam dok u kockaste bisage bacam hidratantnu kremu za ruke, vlažne maramice koje zamjenjuju wc papir i stativ za fotoaparat.

Ujutro krećem na svoj mali put, već dugo nisam nigdje dalje bio biciklom pa se srednjovječna opreznost koju nose tridesete uvukla u mene. “Ma di sad ideš”, “Šta ti sad to treba” samo su neka od pitanja koja čujem u glavi dok zaobilazim joggere na nasipu. Srećom, svakim kilometrom sve više uranjam u vožnju i sav taj kukavičluk i strah od nepoznatog, ma koliko god besmisleno zvučao, pomalo ostavljam iza sebe dok bešumno lebdim po cesti.

U Pisarovini, gdje sam već prihvatio ulogu ciklo-putnika, stajem na kavu; gableci opasno mirišu, pa naručujem svinjski paprikaš u 9 sati ujutro. Kasnije, pošto mi kilometri prolaze bez napora, radim mentalnu notu da je svinjski paprikaš idealna hrana za cjelodnevno bicikliranje. Od Pisarovine skrećem prema Karlovcu, gdje po mirnoj lokalnoj cesti gledam rode u visokim gnijezdima i ljude kako rade po ranoproljetnim vrtovima.

Na ličku magistralu spajam se malo prije Tušilovića što drastično mijenja dojam vožnje: umjesto mirne ceste sad vozim po magistrali gdje me šleperi nervozno zaobilaze. Isprekidanih živaca radim još jednu mentalnu notu: koliko god put bio dulji i koliko god cesta bila lošija ili teža, uvijek idi lokalnom cestom. Srećom, brzo dolazim do Rastoka gdje me pogled na Slunjčicu i Koranu ponovno vraća u dobro raspoloženje. Uzimam dulju pauzu, šećem pored slapova, slikam stare mlinove, uživam u zelenilu i Karlovačkoj pivi. U kasno poslijepodne dolazim u Oštarijske Stanove, mjesto 120 kilometara od Zagreba, gdje se nalazim s ostatkom momčadi.

Vikend prolazi radno. Preko dana, u najlošijoj odjeći koju imamo, iznosimo stari namještaj, rušimo klimave konstrukcije, palimo stvari i pijemo pivo dok je sunce još visoko. Navečer, uz neometani pogled na zvijezde i ostatke vatre koji tiho pucketaju uživamo u tjelesnom umoru i dolazimo k sebi. U nedjelju ujutro Prebeg nas vodi na Plitvička jezera, čudo prirode kojim hodočaste ljudi iz svih dijelova svijeta. S vrha najvišeg slapa u Hrvatskoj—78 metara visokog Velikog Slapa—ljudi i figurativno i doslovno izgledaju maleno.

U Zagreb se vraćamo autima, ja u jednom, Selma u drugom. Moje šestosatno pedaliranje svedeno je na sat i pol lagane vožnje autom. Doma se vraćam umoran i pun dojmova, već planirajući gdje ću opet sa Selmom—čini se da je strah nestao.

            DSC_1004

            DSC_1014

            DSC_1025

            DSC_1049

            DSC_1062

            DSC_1065

            DSC_1097

            DSC_1111

            DSC_1123

            DSC_1149

            DSC_1150

            DSC_1153

Autor: Ivan Žilić – mikroavantura.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *