Černobil – najopasnije mjesto na planeti

Bilo je to sasvim obično aprilsko jutro. 26. april ’86. da budem precizan. Nešto oko dva sata iza ponoći. Stanovnici malog ukrajinskog grada Pripjatu već su duboku u snu. Ni ne sanjaju da će se njihov život totalno promijeniti u narednih nekoliko minuta. Odjednom… bum! Čuje se nekakva ekspolozija. Pale se svjetla. Šta se desilo? Nekoliko minuta nemira i preplašenosti prije nego se ponovo vraćaju u krevet. Tek narednog jutra na radiju čuju da je eksplodirala nuklearna elektrana u mjestu Černobil. Oni preživjeli, danas znaju da su prisustvovali najvećoj nuklearnoj katastrofi u istoriji čovječanstva.

Prije dolaska u Černobil, nisam mnogo znao o njemu. Kao klinac sam na Plej Stejšnu igrao tamo neki Stalker, pucačinu čija je radnja smještena ovdje, a Nešo sa tenisa mi je spominjao i jedan film na ovu temu. Černobilski dnevnici se zove. Nemojte ga gledati.

Iskren da budem, nisam mnogo znao ni koliko je mjesto uopšte sigurno. Ne znam nikoga da je bio ovdje. Bojan, sa kojim sam studirao u Slovačkoj, pričao mi je da je htio da posjeti Černobil. Koja budala, kontao sam tada.

A vidi me sad! Unosim broj svoje debitne kartice kako bih bukirao putovanje za kako kažu, najopasnije mjesto na svijetu!

Da li sad drugi misle da sam budala što idem tamo?

Ali koliko je zaista opasno i kako uopše možete doći u Černobil? Šta se tačno desilo ovdje i kako danas izgleda ovo mjesto?

Kako uopšte posjetiti Černobil?

Prije dolaska u Kijev, raspitivao sam se dosta o tome kako posjetiti ovo mjesto. Želja mi je bila ići tamo sam. Mnogo je veća avantura, ali mi Irina, sestra mog dobrog prijatelja Bogdana sruši snove jednom Fejsbuk porukom.

“Postoje određeni checkpointi koje ne možeš sam da prođeš. Moraš da imaš agenciju sa kojom ideš.”

Poslala mi je i link agencije za koju je čula da je ok. Solo east Travel se zovu i jednodnevnu turu naplaćuju oko 80 dolara sa osiguranjem. Guglam još malo po netu i pronalazim još jednu agenciju, ali ova je dosta povoljnija, te odlučujemo da bukiramo putovanje.

Onoga trenutka kada pritisnete pay na njihovom sajtu i uplatite im iznos, agencija vam šalje mejl u kojem vam objašnjavaju sve stvari koje treba da znate prije dolaska tamo. Napominju da trebate imati što manje otkrivene površine na tijelu. Savjetuju majice dugih rukava, hlače, kao i dublje cipele. Obavezan je i pasoš. Bez njega, džaba vam pare koje ste uplatili. Hoćete da idete u Černobil? To su uslovi.

solo east travel agency Kiev

Tačno 17 dana i par sati nakon čitanja ovog mejla, nalazim se u kombiju sa ljudima iz 8 zemalja svijeta, na putu ka Černobilu, koji se nalazi na oko 125 kilometara sjeverno od Kijeva.

Naš vodič Jurij  pri polasku nam objašnjava neke od najosnovnijih stvari na koje moramo obratiti pažnju. Ne smijemo sjediti na zemlji (ako kontamo imati djecu), jesti i piti ništa van kombija i restorana u koji nas vodi, kao ni nositi kući „suvenire“ jer ćemo zbog istih vjerovatno biti uhapšeni na aerodromu, te nećemo imati priliku da ih vidimo kako svijetle u mraku. Znači ipak ne možete da poklanjate radiokativne predmete osobama koje ne simpatišete sa posvetom da su posebni i unikatni.

Sa svojih par simpatičnih fora, Jurij nas uvodi u priču o ovom mjestu, te nam pušta dokumentarac dok se vozimo ka checkpointu. Što se više vozimo, ceste postaju sve gore, a tišina sve veća. Posljednji objekat koji smo vidjeli već je kilometrima iza nas. Ljudi nema. Tu i tamo tek pokoja lisica proviri iz žbunja. Kaže nam da su i vukovi česta pojava. Černobilski radioaktivni vukovi.

Spominje nam i crvenu šumu koja je stvorena ovdje. Sasvim obična normalna šuma kao one u našim selima, postala je crvena nakon što je vjetar nanio ogromnu količinu radioaktivne prašine, te je lišće izmijenilo svoju boju.

Saznajem i da su u Černobilu postojala 4 reaktora. Peti i šesti su se pravili, a još šest novih je bilo u planu. Upravo taj četvrti bio je taj koji je  eksplodirao tokom sigurnosne probe.

U trenutku kada se eksplozija desila, gotovo niko nije bio svjestan prave opasnosti i onoga šta se dogodilo. Termin radijacija, postojao je u riječnicima, ali je bio relativno nepoznat, te je trebalo kriminalnih 36 sati da vlasti tadašnjeg SSSR-a pošalju kamione sa ciljem da evakuišu obližnji grad Pripjat.

Vojska koja je došla, dala je stanovnicima ovoga mjesta čitava dva sata da se spreme. Dva sata u koja su trebali da spakuju svoj čitav dotadašnji život… Rekli su im da sa sobom mogu ponijeti samo jedan kofer sa osnovnim dokumentima i odjećom koja još nije bila kontamirana.

E sad, zamislite da dođete u neko selo u Ukrajini i kažete nekoj bakici od 80 i kusur godina da mora da napusti kuću u kojoj živi od pamtivijeka, jer eto, ima neka radioaktivna prašina i može nešto da joj se desi. Još ti kažu da trebaš da piješ što više vodke kako bi suzbili bakterije u organizmu.

Kakva prašina? Kakav Černobil i nuklearna elektrana? Pa ja ne osjetim ništa. Zašto da idem?

Izbora nije bilo.

Sa druge strane, djeca koja su živjela u Pripjatu, čak su se i radovala, jer su znala da će naredni dan propustiti školu. Niko tada nije ni sanjao da će to biti njihov posljednji pogled na njihov grad.

Tog dana, ovo mjesto napustilo je gotovo 50.000 ljudi u 1.100 vozila.

Černobil prije katastrofe

Sama eksplozija reaktora i nije bila toliko opasna, koliko je opasno bilo radioaktivno zračenje do kojega je nakon toga došlo. Otpuštene su ludački velike količine radioaktivne prašine, otprilike 11 puta jače nego prilikom eksplozije atomske bombe u Hirošimi. Krug od preko 30 kilometara, proglašen je za kontaminovan, a posebna vojska i naučnici, poslani su da zaustave dalje širenje radijacije.

Zvuči nevjerovatno, ali Sovjetske vlasti su do te mjere sakrile ovu katastrofu, da gotovo niko izvan zemlje nije imao ideju šta se dogodilo. Tek pokoji mali članak u novinama, pisao bi da se u Černobilu nešto desilo. Ništa ozbiljno navodno. Malo se zapalio neki reaktor, ali sve će biti u redu. Još uvijek gori, ali ugasićemo mi to.

Međutim, ubrzo nakon eksplozije, Velika Britanija, Njemačka, pa i zemlje Balkana, primjetile su ogromne količine radioaktivne prašine koje je ušla u njihov prostor. Niko ni tada nije znao o čemu je riječ.

Najteže je pogođena obližnja Bjelorusija, koja  se nalazi veoma blizu mjestu eksplozije.

Dok se dokumentarac privodi kraju, lagano stižemo do vojnog punkta gdje izlazimo iz autobusa. Pretresaju nam autobus, te nas redaju jedan iza drugoga, kao na prelazu Bajakovo. Mislim da kontrola duže traje nego kod nas. Samo je u Maroku duža. Do detalja provjeravaju svaki vaš detalj koji ste naveli. Svaka brojka u pasošu mora da štima. Nakon skoro pola sata čekanja, puštaju nas.

Uskoro dolazimo do ulaza u Černobil.

Ulaz u Černobilj

Jurij nas ponovo podsjeća na stvari koje su nam zabranjenje. Nikakvo hodanje po travi. Što manje diranja okolo. Samo žene smiju da se diraju kaže. Nipošto ne spuštati stvari na zemlju. Kroz osmijeh spominje kako je skoro jedna Ruskinja htjela da napravi selfi te da bi našla bolji ugao, sjela je na travu.

Kada se vraćala nazad, na kontroli su joj rekli da su joj hlače ozračene, te da ne smije u njima da prođe. Raspravljala se dugo sa carinicima, ali bez efekta.

Rezultat svega?

Čitav autobus imao je prilku da vidi njene čipkaste gaće, a njena priča vjerovatno će se prenositi s koljena na koljeno među carinicima. Priča se i da su joj i sliku uramili i okačili je.

Dolazimo do malog sela 11 kilometara od reaktora koji je eksplodirao. Ime mu je Zalisa. Zalisa na ukrajinskom označava selo unutar šume. Preko 3.000 ljudi živjelo je ovdje prije katastrofe, a danas je potpuno prazno. Nema žive duše. Posljednja osoba koja je živjela ovdje, umrla je 2015. godine. Ime joj je bilo Rosalia.

Ulazimo u stare kuće u kojima su nekada živjeli ljudi. Nikada do sada nisam bio u napuštenoj kući. Prva stvar koju zapažam pri ulasku na vrata su dječije igračke razbacane po podu. Iznenađujuće, još uvijek su dobro očuvane.

Dosta stvari je i dalje na mjestu. Neke su vjerovatno opljačkane tokom vremena. U svojoj glavi zamišljam život ljudi ovdje. Zamišljam višečlanu porodicu sa dvoje djece. Upravo prolazim pored stola gdje su nekada ručali. Ulazim i u kuhinju. Prava sovjetska kuhinja. Mati je nekada pravila boršč ovdje. Pronalazim dječije autiće, ali i plišane lutke. Vjerovatno su imali dječaka i djevojčicu. Nalazim još plišanih lutaka. Možda su imali još jednu curicu?

Dok stvaram njihovu istoriju, osjetim kako su se sve utišali. Ne sjećam se kada je bilo ovako tiho. Tišinu razbija Jurij sa nekim svojim anegdotama i pričama. Šmeker je čovjek. Kul su mu šale, mada osjećam da se svega nas par smije.

Dajte ljudi!

Obilazimo i okolne kuće. Ista je to priča, samo se igračke razlikuju. Vidi se da su u nekima živjele imućne porodice.

Gdje su one danas? Šta li je sa njima?

Nekoliko ljudi iz grupe dobilo je Gajgerov brojač radi mjerenja radijacije. Juri nam pokazuje kako se koristi. Doduše, nema šta toliko da se pokazuje. Upališ ga i gledaš koji broj će ti pokazati. Radijacija je označena u mikro rengenima, a najveća je na mjestima označenim kao „hot spots“.

Zanimljivo je da je nakon prve eksplozije, Gajgerov brojač pokazao broj 0.36, što je gotovo dozvoljen nivo radijacije.

Međutim, ono što nisu znali je da je taj brojač bio dizajniran tako da je 0.36 ujedno i njegova najveća vrednost. Pravo očitavanje je bilo 15.000!

Radi informacije, sve do 0,30 mikro rengena je ok. Šta sad kažete na ovih 15.000?

Recimo dok ste u Kijevu, brojač će vam pokazivati broj 0,16. U većini Černobila isto tako. Ali na ovim hot spots mjestima ide i  preko 7.

Gajgerov brojač

Poređenja radi, kada radite CT srca, radijacija je 16, dok skeniranje na aerodromu prenosi radijaciju od 9 mikro rengena.

Niko tačno ne zna koliko ovih mjesta ima u zoni. Razlog je taj što su mnoga od njih nastajala na način da su se tadašnji radnici htjeli rješiti pojedinih predmeta koji su ostali iz reaktora 4. Pošto nisu znali šta da rade sa njima, zakopavali su ih ispod zemlje, a ta mjesta bi tog trenutka postala radioaktivna.

Selo Kopači je sljedeće mjesto u koje idemo. Sve što je nekada postojalo ovdje, nestalo je pod zemljom. Zakopano je. Čitavo selo izgrađeno je sa drvenim kućama, a drvo upija radijaciju jako brzo, te je bilo nemoguće da ga očiste. Kada su naučnici SSSR-a shvatili ovo, odlučili su da urade jedan ekpseriment.

Zapitali su se šta bi se desilo da zakopaju sve ove kuće pod zemlju?

Zanima vas šta je rezultat eksperimenta?

Vjerovatno najzagađnije tlo u ovoj zoni, vjerovatno i na svijetu. Svake godine radioaktivna prašina ode jedan centimetar dublje ispod zemlje i na taj način čini čišćenje ove površine sve teže i teže.

Ostalo je svega par objekata u ovom mjestu. Stara pošta i jedan vrtić. Oni su bili jedini koji su pravljeni od cigle.

Provodimo tu neko vrijeme te sjedamo ponovo u kombi i krećemo prema onome zbog čega smo došli ovdje i od čega strahujemo. Sivi sarkofag, koji iako sjajan na jesenjem suncu, čuva ispod sebe čuveni reaktor 4 koji je eksplodirao. U šali ga zovu Sarkofag 100. Kažu da bi trebao trajati 100 godina.

Bio je to prizor koji nikada neću zaboraviti. Toliko sam iščekivao da ga vidim. Da budem na mjestu gdje se desilo.

reaktor 4 u Černobilu

To je to. Ovo što vidite iznad je ono što znamo pod Černobil!

Osjećam kako me obuzima jeza i strahopoštovanje prema ovom mjestu. Jurij nam kaže da je čak 500 pilota, zajedno sa tri vatrogasne stanice, poslano da ugasi požar koji je buktao iz reaktora 4. Nije to bio običan požar. Temperatura u pojedinim trenucima prelazila je i 2.000 stepeni Celzijusa.

Kako nisu bili svjesni količine radijacije koja se širila, piloti i vatrogasci, koristili su svoju običnu uniformu. Svi oni umrli su u roku od nekoliko dana.

Od količine radijacije, koža im je postala crna, a sva odjeća im se toliko zaljepila za tijela da su doktori morali da im otkidaju komade kože kako bi pokušali da im zatvore rane. Priča se i da su im oči promijenile boju iz smeđe u plavu. Svi oni su poslani u bolnici broj 6 u Moskvi koja je u to vrijeme bila jedina bolnica koja se borila sa ovim problemom. Međutim, u roku od nekoliko sedmica, tjela su počela da im se raspadaju. Svi su brzo umrli. Vjeruje se da je radijacija kojoj su bili izloženi, najveća u istoriji čovječanstva, a nivo radioaktivnosti 1.000 puta jači od doze koja izaziva rak!

Iako su svi podaci pokazivali da se reaktoru ne smije prilaziti, naučnici su uspjeli da unutar njega ubace kameru. Unutar reaktora 4 našli su crnu lavu, koja je u mnogo čemu podsjećala na “Slonovo stopalo“, najsmrtonosniji nuklearni otpad na svijetu! Za samo 30 sekundi izloženosti ovom fenomenu slijedi vrtoglavica i umor koji će vas pratiti nedelju dana. Dva minuta izloženosti i vaše ćelije će početi da se raspadaju, za četiri minuta slijedi povraćanje, proliv i groznica. Poslije 300 sekundi izloženosti imate samo još dva dana života.

O ovome se malo priča

Tokom topljenja jezgra nuklearnog reaktora, tri volontera su skočila u “radioaktivni bazen” kako bi otvorili cijev kroz koju su trebale da izađu radioaktivne supstance. Sva tri volontera nisu dugo poživila, a nivo radijacije na njihovim tijelima bio je toliko visok da su morali da ih stavljaju u olovne kovčege.

Vjeruje se da su ova tri čovjeka spriječila eksploziju 3 puta veću od eksplozije reaktora 4. Da je do ove ekslopzije kojim slučajem došlo, posljedice bi bile katastrofalne i bio bi uništen čak i glavni bjeloruski grad Minsk i mnogi okolni gradovi! Na sreću, ova nesreća je spriječena.

Oni koji su radili na čišćenju i sprečavanju ove katastrofe mogli su da rade bezbjedno samo 40 sekundi, čak i u specijalnim odijelima protiv zračenja.

Dok posmatramo Černobil i reaktor 4, upozoravaju nas da smijemo slikati samo određene dijelove, te da će nam oduzeti aparate budemo li slikali okolo.

Pitam Jurija koliko ljudi godišnje posjeti ovo mjesto.

– Oko 70.000. Ali ne vrate se svi kući znaš – reče uz ozbiljan pogled, koji malo odaje skriveni osmijeh ispod.

– Pretpostavljam da neke pojedu radioaktvini vukovi? – odgovaram smrtno ozbiljan.

– Tako je, gotovo 5% ljudi pojedu radioaktivni vukovi. Naredne godine ćemo pokušati smanjiti procenat na 3,5%. Tu je i morsko čudovište iz Černobila – reče pokazujući na vodu.

– Da, da naravno. Mislim da sam pročitao i za nekog zmaja koji oblijeće ovo mjesto dva puta sedmično.

– Tako je, zmaj je isto problem. U mojoj prošloj grupi pojeo je troje ljudi. Ali šta ćeš!

– Znači, da obratim pažnju ukoliko vidim veliku sjenku koja se pojavljuje na zemlji?

– Tako je.

Pripjat, napušteni grad

Mjesto čije se ime nekako najmanje spominje u svoj ovoj priči, ali koji je u suštini najviše propatio. Čitav jedan grad sa 50.000 ljudi i većinski mladom populacijom nestao je preko noći. U Pripjatu je danas sve mrtvo.

Jedino što je živo je ova lisica ispod. Da, u pitanju je prava lisica.

lisica u Pripjatu

Do trenutka katastrofe, bilo je ovo jedno mirno i prijatno mjesto za život. Stanovnici Pripjata koji su radili u Černobilskoj nuklearnoj elektrani, smatrani su privilegovanim. Njihova plata bila je 40% veća od prosječne plate u Kijevu, a na spomen da radite u Černobilu, zavidili bi vam širom Ukrajine. Jurijeva majka nekada je radila ovdje. Plata joj je bila 140 rublji mjesečno. Njegov otac koji je radio u Kijevu imao je 100.

Grad je imao plan da postane najljepši mali grad u čitavoj zemlji. Veliki broj kulturnih institucija je planiran da se otvori ovdje, a bilo je u planu da se populacija poveća na 150.000 ljudi. Prosječna starosna dob stanovnika Pripjata bila je svega 26 godina. Obično su to bile mlade porodice sa malom djecom. Gotovo svi su bili fakultetski obrazovani, jer naravno, niko vas ne bi pustio da radite u nuklearnoj elektrani, ako nemate faks. Logično.

Svima je bio san da rade i žive ovdje. Grad se razvijao. Širio. Čak je i prvi supermarket u Ukrajini otvoren upravo ovdje, a ne u Kijevu.

Prvi supermarket u Ukrajini

Danas, više od 30 godina nakon katastrofe, ove nekada lijepe, planski i skladno građene ulice s gradskom rasvjetom, trgovima, alejama i parkovima, prekrivaju šume. Ulična rasvjeta već uveliko nestaje pod divljom prirodom.

Shvaćam da je ona jedina živa ovdje.

I poneki pas koji naiđe. Nekoliko pasa šeta se okolo. Gdje li oni budu? Kako preživljavaju? Čiji su?

Sa ovim pitanjem u glavi, dolazim do centra grada. Stojim na glavnom trgu. Po prvi put u svom životu sam jedina osoba na nekom trgu. Ej, nalazim se u centru grada na trgu i nigdje nikoga. Jezivo je. Užasno je jezivo. Jurij nam pokazuje slike pojedinih objekata prije katastrofe i sada.

old building in Pripyat

Sve se toliko promijenilo. Ulazimo i u obližnju školu. Primjećujem kako su zidovi oronuli od silne kiše. Dječji udžbenici i cipele leže u rasulu po hodnicima i učionicama.

grad Pripjat

Pripyat school

U jednoj prostoriji prestravio me tepih dječjih gas-maski razbacanih po podu.

Černobil

Ulazim u učionicu za biologiju, gdje u posudama jos uvijek leže ostaci životinja. Pronalazimo i učionicu muzičkog na spratu sa prašnjavim klavirom na kome su nekada izvođene školske priredbe. Tu je i sala fizičkog gdje je ostala samo tabla od koša, bazen iz kojeg već uveliko raste drveće, kao i palata kulture.

 

 

Novine, odjeća, drvene igračke, samo su neke od stvari koje se nalaze po podu.

Po izlasku iz zgrade, dolazimo do zabavnog parka i ringišpila koji nažalost nikada nije upotrebljen. Trebao je biti otvoren za proslavu prvog maja te iste godine, svega 5 dana nakon nesreće. Danas ipak stoji sa jednim drugim razlogom. Kao jedan od najprepoznatljivih simbola Pripjata i čitave tragedije.

Černobil danas i posljedice na ljude?

Pitanje koje vjerovatno sve zanima, zar ne?

Černobil danas nije opasan. Zaista nije. Već sam vam spomenuo da je nivo radicije u većini Pripjata i Černobila dosta ispod opasnog, a ono što se malo zna je da i dan danas neki ljudi žive ovdje!

Naime njih 3.000 vratilo se u jednom trenutku ovdje, da bi ih danas ostalo oko 120. Uglavnom su to starci od oko 80 godina i žive po jedan u svakom selu. U Ukrajini su poznati kao “samostalni nomadi”. Razlog njihovog povratka je jednostavan – ljubav prema svom kraju i svojoj kući.

Naime, ubrzo nakon što se primirila situacija oko Černobila, ovi ljudi željeli su se vratiti svojim kućama. Nakon dugo vremena i pregovora sa vladom, dozvoljeno im je da se vrate. Ali pod jednim uslovom. Vlada će im obezbijediti struju i vodu i sve što im treba za život. Međutim, oni ne mogu imati prijavljeno mjesto boravka, jer faktički niko ne živi u Černobilu.

Po povratku, imali su ogroman broj kuća koje su mogli da izaberu za život, ali ono što je zanimljivo je da su svi izabrali svoju kuću. Gotovo svi oni danas jedu biljke koje rastu ovdje, piju vodu sa ovog mjesta i savršeno su zdravi. Slobodno mogu da napuste ovu zonu. Vlada Ukrajine im je izdala posebnu dozvolu da mogu da se kreću po zemlji, a većina njih ima djecu i unuke širom Ukrajine koji ih često posjećuju.

Svi oni žive na sasvim normalan način. Niko nema tri ruke ili tri noge. Niko nema tumor ili rak. Nema mutacija kod ljudi.

Čitava ova zona u suštini prilično je čista danas. Životni vijek radioaktivnih elemenata koji su se širili ovdje, već je prošao. Pod pojmom životni vijek elementa podrazumijeva se vrijeme koje je potrebno tom elementu da nestane, odnosno da više nije opasan po ljude. Na primjer, životni vijek ajodina 121, jednog od najopasnijih elemenata koji se raspršio ovdje, je samo 8 dana.

Životni vijek siziujuma i stroncijuma je 28 godina i 30 godina. Već je prošlo.

Čak je i vlada Ukrajine nedavno objavila da ukoliko bi bilo potrebe, ljudi bi mogli živjeti u ovoj zoni.  Ukrajina je ipak velika zemlja, a njena populacija se stalno smanjuje i jednostavno nema potrebe za tim.

Ali..

Kod ovakvih priča uvijek ima neko ali. Postoji manji dio ove zone gdje i dalje postoji određena količina opasnih radioaktivnih materijala. Iako je dobar dio zemlje očišćen, u jednom djelu Pripjata, kao i djelu oko sela Kopači, nalaze se omanje količine plutonijuma, čiji životni vijeka je ipak nešto duži. Čak 245.000 godina! Za ovu teritoriju kažu, da nikada neće biti naseljena. Na ova mjesta danas niko ne ide.

Postoji još jedan problem koji predstavlja veliku opasnost u ovoj zoni, a to su požari. Naime, oni su najlakši način da se radioaktvina prašina raširi. Do sada velikog požara nije bilo. Mada, nikada se ne zna.

Pokušaj rađanja novog Pripjata

Odmah nakon katastrofe, vlasti su odlučile da naprave novi grad pod imenom Slavutič, 50 kilometara udaljen od mjesta katastrofe, kako bi mogao da primi sve ljude koji su ostali bez svojih kuća. Većina ovih ljudi evakuisana je iz Pripjata, a mnogi od njih i dan danas rade u energetskom sektoru ovdje. Oni žive u okolnim gradovima, a pojedini  čak stanuju u blizini.

Ko je kriv za ovo šta se desilo?

Tog kobnog 26 aprila u 1:23 časa iza ponoći, Aleksandar Akimov je radio posao za koji je bio obučen. U slučaju nastajanja određenih problema u reaktoru, trebao je hitno pokrenuti gašenje jedinice 4. Ali, prije nego što je pritisnuo AZ dugme, Akimov i njegovi saradnici, sproveli su jedan test. Test je trebao da pokaže da će reaktor biti opskrbljen sa dovoljnom količinom hlađenja, čak i u slučaju potpunog gubitka električne energije.

Prema procjenama inžinjera,  inercija velikih elektroenergetskih turbina od 500 MW omogućila bi im generisanje dovoljno električne energije, kako bi pumpe za hlađenje trebale raditi tokom pauze od 30 do 50 sekundi potrebnih za pokretanje generatora dizel goriva.

Problem je bio taj što su inženjeri koji su dizajnirali test, bili stručnjaci za rad u električnim, ne u nuklearnim generatorima. Podaci kažu da gotovo nikakve konsultacije sa nekim iz nukelarnog sektora nije bilo.

Tokom testa, došlo je do gubitka kontrole nad dešavanjima. Vjerovatno u panici, inžinjeri su napravili niz pogrešnih odluka. Pokušali su smanjiti radioaktivnost koristeći kontrolne grafitne šipke, što je napravilo još veću štetu i na kraju dovelo do same katastrofe. Ubrzo nakon toga, četvrti reaktor je eksplodirao, a Černobil postao istorija.

Šta će biti sa ovim mjestom…

Već je 17 časova i krećemo ka Kijevu. Dolazimo do kontrole radijacije. Kontrola izgleda tako što stajete na jednu mašinu tokom tri sekunde i čekate, tj nadate se da se zeleno upali. Upalilo se. Prošao sam. Dobro je.

Kažu nam da još niko nikada nije ostao. Jedino su plavuši sa početka priče prisvojili farmerke.

Toliko toga se izdešavalo danas, da još uvijek u glavi pokušavam da sortiram sve informacije. Černobil je definitivno najluđe mjesto koje sam ikada posjetio. Vjerovatno će uvijek i biti. Nikada u životu nisam osjetio takav strah od nekog mjesta. Nikada do sada sa većom bojažljivošću nisam slušao o istoriji nekoga grada. Nikada nisam bio tužniji na putovanju kao ovdje.

Čitam neki letak sa informacijama o Černobilu koji su nam dali dok me umor lagano obara.

“Radijacija koje se širila oko nuklerane elekrane učinila je da ta zona neće biti naseljiva narednih 2.000 godina. Direktne ili indirektne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do 5 miliona ljudi. Procjene su da je od černobilske radijacije do današnjeg dana, umrlo gotovo 200.000 osoba.” – stoji u uvodu.

Izvor: Rio priče sa putovanja

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *