Alen i Šejla: Put oko svijeta autostopom

Šejla Kulenović (24) i Alen Duspara (24) iz Sarajeva, osim magistarskog studija na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, slobodno vrijeme provode volontirajući u azilu za pse lutalice, te skupljajući pečate u pasošu. Da stvar bude zanimljivija, ovo posljednje oni čine na sasvim nekonvencionalan način – putujući po dalekim zemljama, koristeći palčeve, umjesto autobuskih, voznih i avionskih karata. Na taj način su u proteklih pet godina obišli nešto više od 25 zemalja, na četiri kontinenta.

KARIKE: Kako je izgledalo vašee prvo stopiranje/low-budget putovanje?

Šejla: Prvo autostopersko iskustvo došlo je veoma spontano. Nakon što je pored nas prošla nekolicina autobusa, shvatili smo da ipak nema smisla stajati na autobuskoj stanici koja ne služi u tu svrhu, te smo bez mnogo diskusije stidljivo podigli palčeve u zrak, nadajući se da ćemo već nekako stići do Dubrovnika, koji je bio naš cilj. Morali smo izgledati samouvjereno, iako još uvijek pamtim da sam pažljivo skretala pogled prilikom prolaska prvih nekoliko automobila. Čekali smo svega par minuta i stao nam je jedan momak koji nas je odvezao direktno u Dubrovnik. Shvativši da smo uspješno obavili posao, počeli smo intenzivno stopirati.

Alen: Sjećam se da nije bilo najprijatnije, međutim, u tom trenutku autostop je bio nužno zlo. Nismo ni slutili da će nam se toliko dopasti. Stao nam je veoma brzo momak u starom sivom Golfu, bio je veoma komunikativan i zanimljiv, svidjeli smo mu se i odvezao nas je do samog centra Dubrovnika. Već pri izlasku iz njegovog automobila počeli smo kovati planove gdje bismo sve mogli putovati autostopom. Svako naredno autostopersko iskustvo bilo je zanimljivije od prethodnog ili smo se bar trudili učiniti ga takvim.

KARIKE: Percepcija o putovanju s neznancima je vrlo često iskrivljena. Kakvi su vaši savjeti ljudima koji stopiraju? Kako isplanirati put, šta treba imati na umu i koliki budžet spremiti?

Šejla: Često pokušavam objasniti ljudima oko sebe da smisao autostopa nije samo dobiti besplatnu vožnju, nego upoznati nove ljude, steći prijateljstva, upoznati predjele u koje putujete, iz ugla lokalnog stanovništva. Stopiranje je obostrana nesigurnost. U onoj mjeri u kojoj mi nismo sigurni da li ulazimo u auto psihopate i serijskog ubice, u toj mjeri ni druga strana nije sigurna da li smo mi opasni. Iz vlastitog iskustva mogu vam reći da će vam češće stati i povesti vas ljudi koji su nekada stopirali, koji žele pomoći, koji su nostalgični, jer nisu najbolje godine iskoristili za putovanja.  Put treba pažljivo isplanirati i razmotriti rezervne opcije prevoza i smještaja, no, treba biti svjestan činjenice da nikada neće sve ići po planu.

Nikada nemojte ponijeti mnogo bespotrebnih stvari, zbog kojih bi vam se putovanje moglo pretvoriti u noćnu moru. Vreća za spavanje neka vam bude prioritet.  Mi putujemo sa veoma skromnim budžetom (stopiramo,  koristimo couchsurfing ili šator, ponekad i hostele), međutim, veoma je važno ponijeti dovoljno novca za svaki slučaj.

Alen: Živimo u konzervativnom društvu u kome je autostop predstavljen kao izazivanje sudbine, a ne kao mogući način putovanja sa skromnim, studentskim budžetom, način upoznavanja drugih kultura, ljudi, kao način da čujete toliko različitih životnih priča da obogatite sopstveni život novim prijateljstvima koja traju i danas. Moje iskustvo je odlično. Trudim se ohrabriti mlade ljude da krenu putovati na bilo koji način, jer iz vlastitog iskustva znam da se samo takva iskustva i momenti pamte cijeli život, dok cjeloživotno sjedenje u kafićima vrlo brzo isčezne. Uvijek se prije putovanja upoznajte sa običajima i kulturom zemlje u koju putujete, kako biste mogli ispoštovati osnovne norme i ne odudarati od okoline. Napravite planove, iako znajte da neće sve biti po planu, čak ni po onom rezervnom. Ponesite što manje odjeće kako ne biste pamtili putovanje po mukama koje vam je zadao backpack. Kada je u pitanju budžet, najsigurnije je ponijeti više novca u slučaju neke nezgode.

KARIKE: Putovali ste u Afriku, na Bliski Istok,  Sjedinjene Američke Države, a nedavno ste posjetili i Skandinaviju. Postoje li neke značajne razlike u praksama putovanja autostopom?

Šejla: Postoje značajne razlike. Obično na stranici hitchwiki.org provjerimo da li je komplikovano stopirati u zemlji u koju putujemo. Iako sreća igra veliku ulogu, mislim da je mjesto presudno. Potrebno je stati na izlaz iz grada na mjesto gdje automobili ne mogu razviti veliku brzinu, te na dovoljno široko proširenje da bi stajanje bilo sigurno. Potrebno je ostvariti kontakt očima, te biti veseo, a istovremeno ne izgledati kao da vam je svejedno da li će vam neko stati. Sada zvuči kao nauka, ali, u principu je veoma jednostavno, avanturistično i zanimljivo. Najjednostavnije stopiranje je bilo u Turskoj i Iraku. Često nema potrebe ni podići prst u zrak, a automobili staju nudeći prevoz, pomoć, čaj, ručak i društvo.

Alen: Stopiranje po modernim, evropskim državama značajno se razlikuje od stopiranja u Africi ili Bliskom Istoku. No, ne mora biti pravilo. Stopirajući Evropom ili u Americi nikada nismo ostali na cesti, iako smo ponekad čekali veoma dugo. Najbitnije je ne izgubiti volju, pjevati, plesati i čekati ili potražiti neko bolje mjesto za stopiranje.

KARIKE: Gdje ste se osjećali najsigurnije i gdje ste najviše uživali?

Šejla: Skoro uvijek sam se osjećala sigurno i  uživala sam, a kažem – skoro – jer sam se upravo sjetila čovjeka koji nam je stao kada smo stopirali prema Sahari. Jedina cesta koja postoji  ima jednu traku, a dvosmjerna je ulica, te je potrebno skloniti se ukoliko vidite da vam u susret ide drugi automobil. Naš vozač je bio tvrdoglav i nije se htio skloniti, pa smo imali sudar. Srećom, nije bilo posljedica osim malog oštećenja automobila.

Alen: Češće sam se osjećao sigurno, nego nesigurno. Imali smo nekoliko situacija kada su nam stali ljudi koji su vozili prebrzo, kočili u posljednjem trenutku, pušili marokanski hašiš i pili rakiju od datula. No, ukoliko izbjegavate stopiranje noću i potražite neko sigurno mjesto za šator ili vreće za spavanje možete smanjiti mogućnost da upoznate takve ljude. U nekim zemljama potrebno je ukazati vozaču na značenje pojma autostop, te dati im do znanja da ne tragate za taksijem nego za osobom koja ide u tom pravcu i ima slobodno mjesto da vas poveze.

Takve sitnice i trikove sa brojevima na tablicama možete istražiti online prije nego što se uputite na neku destinaciju. Postoji mnoštvo putnika koji pišu putopise sa ciljem da podijele svoja autostoperska iskustva sa drugima, a uvijek ih možete kontaktirati, kao i nas dvoje.

KARIKE: Kakvi su vam planovi za buduća putovanja?

Šejla: Imamo mnoštvo planova i uvijek naviru nove ideje. Oduvijek smo imali plan putovati istočnom Azijom, planove za to putovanje slažemo poput slagalice i vjerujemo da ćemo uskoro uspjeti ostvariti tu ideju. Amerika je uvijek u opticaju, a i vrlo često svoje slobodno vrijeme obogatimo nekim izletom u neku novu državu.  Važno je da smo u pokretu i da vjerujemo da možemo ostvariti sve svoje planove za putovanja ma koliko egzotični ili opasni oni bili.

Alen: Uvijek planiramo i trudimo se ostvariti već zacrtane ciljeve.  Jedan od planova je putovati „Putem svile“ do Vijetnama, Laosa, Kambodže, Malezije, Singapura, Indonezije i Istočnog Timora. Posjetiti Izrael i Palestinu, jedan od planova je i Grenland i mnoštvo drugih. Sve će doći na red.

Magazin KARIKE

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *